U „Tibidabu“, jednom od lijepih starih kupališta u blizini glavnog grada Italije, otvorenom 1935. godine, često već prijepodne na blagajni obese znak „Ombrelloni essauriti“ odnosno „Suncobrani su rasprodati“. U Italiji se ovih dana preporučuje dolazak na plažu već u devet ujutro. Ipak, moguće je da ni to sada neće pomoći.

Usred ljetnje sezone koncesionari mnogih od ukupno 7.200 plaža u zemlji prvi put stupaju u štrajk: za početak samo ujutro, na dva i po sata. Ali, ako se vlada premijerke Giorgije Meloni ne pokrene, plaže bi sredinom avgusta trebale da ostanu zatvorene pola dana, a krajem mjeseca čak cijeli dan. Razlog tome je direktiva Evropske unije čiju implementaciju Italija već skoro 20 godina pokušava izbeći.Za milione turista na više od 7.500 kilometara mediteranske obale takav štrajk ne bi nužno predstavljao katastrofu ali bi za mnoge ipak bio neugodan. Ležaljka i suncobran gotovo su nacionalna kulturna dobra. Stranci koji se jednostavno samo sa peškirom smjeste na pesak ili stenu često su predmet podsmeha – makar se na njih gledalo sa visine od samo 20 centimetara,piše DW.

Ali, taj udobniji položaj ima svoju cijenu. Prosečna dnevna cijena za iznajmljivanje dve ležaljke i suncobrana prošle godine je iznosila 30 eura. Cijene na nekim mjestima, poput bič klubova u Toskani ili na Amalfijskoj obali, mogu dostići i nekoliko stotina eura. Mnoge lokalne porodice su lijepo zaradile zahvaljujući ovom unosnom poslu.

Italijanska obala zapravo pripada državi – što znači da pripada svima. No, više od pola plaža dato je u koncesiju privatnim licima, često već decenijama, bez konkurencije i često po smješno niskim cijenama. Neki to nazivaju nepotizmom, drugi mafijaškim strukturama.

Koncesionar plaže u prosjeku državi plaća oko 8.200 eura godišnje. Međutim, prihodi su višestruko veći. Centar za evropsku politiku (CEP) nedavno je, na osnovu podataka iz razdoblja od 2016. do 2020. godine, izračunao da godišnji prihod u prosjeku iznosi 260.000 eura po plaži. Druge procjene idu daleko iznad toga – pri tome se deo zarade vjerovatno ne prijavljuje poreskim vlastima.

Većina italijana pomirila se s time da vrijeme provedeno na moru mora dobro da plati.

Status qvo ugrožava nešto drugo: direktiva EU-a koja je trebalo da bude sprovedena još 2006. godine. Njome se propisuje da se za državne koncesije za plaže treba redovno sprovoditi konkurs, jer se radi o javnom dobru – što su različite vlade u Rimu neprestano odgađale.

Jedan od vladinih argumenata je bio da treba onemogućiti da plažama umjesto italijanhkih porodica upravljaju stranci, kao što je slučaj u Tršćanskom zalivu, gde je pre dve godine strana kompanija dobila koncesiju za 120.000 kvadratnih metara.

Ipak, u januaru 2025. godine trebalo bi konačno da započne konkursni proces na nacionalnom nivou.

Među najvećim kritičarima direktive EU-a bila je, dok je još bila u opoziciji, današnja premijerka Đorđa Meloni. Tim je veće razočaranje koncesionara.

Zato sada dolazi do prvog „štrajka suncobrana“ u italijanskoj istoriji. Jedino je sigurno da će se blagajne zaista otvoriti tek kasnije ujutro. Moguće je da će stalni gosti moći sami da postave ležaljku i suncobran. Drugi će čekanje vjerovatno prekratiti espresom.

Još nešto je sigurno: cijena za ležaljku i suncobran, uprkos štrajku, ostaje ista. Važi uobičajena dnevna tarifa.

(Biz portal/DEPO PORTAL/af)