Sigurno ste nekad u šetnji, pored neke bare ili jezera, bili oduševljeni što vidite crvenouhu kornjaču (kakve, inače, viđate po akvarijima) ili čitavu porodicu. Na prvi pogled, prizor je zaista simpatičan. Međutim, radi se o popriličnom problemu koji bi ubrzo mogao postati više nego gorući po naš ekosistem. Slična je situacija i sa rakunima, od kojih je jedan, prije četiri godine, i zvanično dokumentovan fotografijama nadzorne kamere u blizini Ključa. Najveći problem je što se, u BiH, problemu stranih invazivnih vrsta daje mala ili nikakva pažnja, a uticaj koji ove vrste imaju na autohtone i čitav ekosistem je slabo poznat - sem što je primjetno da uništavaju stanište i populaciju autohtonih vrsta. 

S obzirom na gotovo potpun nedostatak javne svijesti o ovom problemu, u BiH još uvijek ne postoji strategija borbe protiv stranih invazivnih vrsta. Iako su monitoring i kontrola predviđeni Strategijom i akcionim planom za zaštitu biološke i pejzažne raznolikosti BiH, još uvijek nema sistema koji bi spriječio njihovo unošenje, niti plan borbe protiv već prisutnih vrsta. Strategija prilično jasno definira potrebu identifikacija vrsta i populacija invazivnih životinja, biljaka i gljiva te formiranje baze podataka, kao i uspostavljanje sistema praćenja i širenja invazivnih vrsta, što je postavljeno kao jedan od nacionalnih ciljeva. U praksi, situacija je drastično drugačija.

Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

BiH nema jasnu i potpunu listu stranih invazivnih vrsta koje su registrovane na njenoj teritoriji. Postojeći podaci su malobrojni i uglavnom raštrkani u stručnoj i naučnoj literaturi i ne predstavljaju rezultat sistematskih istraživanja. Stvarni broj invazivnih vrsta u BiH je sigurno mnogo veći od poznatog s obzirom na nedostatak istraživanja. Većina stranih invazivnih vrsta je zvanično registrovana tek kada su već postale široko rasprostranjene i uspostavile brojne populacije te ih više nije moguće iskorijeniti.

Ogromna populacija u Evropi

Vratimo se rakunu. Prilikom redovnog obilaska hranilišta, u lovištu Ključ, kojim upravlja LD Srna-Grmeč iz Ključa, član ovog lovačkog društva Mirza Draganović, je prilikom provjere snimaka na nadzornoj kameri postavljenoj na hranilištu za divlje svinje, uočio nepoznatu životinjsku vrstu na zabilježenim fotografijama. Fotografije je proslijedio lovočuvarskoj
službi LD Srna-Grmeč, a ova je iste dostavila Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je potvrđeno da je na fotografijama rakun (Procyon lotor L.), napisao je Saša Kunovac u svom radu "Prvo opažanje rakuna (Procyon lotor L.) u Bosni i Hercegovini".

Ovakav potez je za svaku pohvalu i pokazuje da lovci i lovačka društva mogu znatno doprinjeti, ne samo monitoringu glavnih uzgojnih vrsta u lovištima, već i otkrivanju i opažanju rijetkih i novih vrsta u našoj zemlji.

Rakuni su, što namjerno, što slučajno, uveženi u Evropu i zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, počevši još od dvadesetih godina prošlog stoljeća, gdje su se jako brzo i dobro prilagodili te uvećali svoju populaciju i naselili skoro čitavu Evropu. U Srbiji i Hrvatskoj su odavno registrovani, ali sve do prije četiri godine (30. januar 2020.) nije bilo zvanične potvrde da ih ima i u BiH. 

Rakun je autohtona vrsta u Sjevernoj Americi, a prvobitna staništa bila su mu umjerene i mješovite šume. No, zbog svoje prilagodljivosti, proširio se i na planinska područja, riječne tokove i močvare, te urbana područja (gdje se sve više širi). Važan elemenat u staništu rakuna je drveće, obzirom da neprijatelje najčešće izbjegavaju penjanjem.

U zapadnim i centralnim dijelovima Evrope, rakuni su uspješno uspostavili stabilne populacije te je, osamdesetih godina prošlog stoljeća, uočena rapidna ekspanzija ove vrste. Danas je u najvećem broju evropskih zemalja označen kao divljač, gdje se i lovi, a u Njemačkoj se smatra da ih u slobodnoj prirodi ima oko 500 hiljada, što je najbrojnija populacija van Sjeverne Amerike. Godišnji odstrel u Njemačkoj se kreće u rasponu od 70 do 80 hiljada jedinki.

Rakun je označen kao invazivna vrsta od strane Evropske komisije, a negativni uticaji mogu se posebno odraziti na sitnu divljač, najčešće gnijezda i mlade ptica, posebno u močvarnim staništima. Pored ovoga, rakuni su i prenosioci velikog broja virusnih, bakterijskih i parazitskih bolesti, od kojih možemo izdvojiti bjesnilo, Aujeckijevu bolest, viruse gripe (H10N7, H4N6, H4N2, H3, H1), leptospirozu, tuberkulozu, trihinelozu, helminta Baylisascaris procyonis, te šugu. Obzirom da se rakun vrlo lako adaptira na urbana i suburbana staništa (u Sjevernoj Americi najveća gustina populacije zabilježena je upravo u ovakvim staništima), vrlo je izgledan prijenos ovih bolesti na pse i mačke, a zatim i na čovjeka.

Rakun, naravno, nije jedina invazivna životinjska vrsta u BiH, a zbog nepostojanja konkretnih studija, pobrojat ćemo samo najupadljivije od njih. Neke, poput kineske mekooklopne kornjače, se smatraju i ugroženim vrstama u matičnim zemljama.

Crvenouha kornjača (Trachemys scripta elegans)

Prije nekog vremena, na lokalnom nezavisnom internet portalu objavljen je članak "Crvenouha kornjača puštena u Park prirode Hutovo blato". Ovaj članak je izazvao brojna negodovanja među stručnom javnosti. 

- Bilo mi je žao da ovako lijepa kornjača čitav život provede u malom akvariju. Bila je velika tek dva, tri centimetra kad sam ju kupio, a sad je narasla i ojačala. Želio sam da bude u prirodnom okruženju i zahvalan sam upravi parka što su mi to omogućili - poručio je tada vlasnik puštene kornjače. 

Uz pomoć rendžera, te stručnih djelatnica Parka prirode Hutovo blato, kornjača je puštena u prirodu, te će, kako je istaknuto "doprinijeti biodiverzitetu" ove jedinstvene submediteranske močvare i ptičjeg rezervata. Da čitava stvar bude još apsurdnija - u istom članku, uprava parka poziva građane, koji imaju kućne ljubimce, koje bi htjeli donirati parku prirode Hutovo blato da se obrate upravi parka. Napominju da se sva puštanja u prirodu moraju raditi u dogovoru s upravom, nikako samovoljno.

- Crvenouha kornjača je vrsta koja je nativna za područje Sjeverne Amerike i živi i do 40 godina. Popularan je kućni kućni ljubimac, te je je postala uobičajena vrsta i na drugim kontinentima zbog puštanja u divljinu od strane nesavjesnih vlasnika. IUCN (Međunarodni savez za očuvanje prirode) uvrštava crvenouhu kornjaču na spisak 100 najopasnijih invazivnih vrsta. Invazivne vrste su vrste koje uvedene u nova staništa i predstavljaju prijetnju lokalnom biodiverzitetu - navodi Bosansko-hercegovačko herpetološko udruženje ATRA.

Procjenjuje se da invazivne vrste uzrokuju ekonomsku štetu u svijetu od jednog triliona eura godišnje (1000 milijardi). Crvenouha kornjača se brzo širi i ima negativan ekološki utjecaj na ostale vrste. Najveću prijetnju predstavlja našoj domaćoj (autohtonoj) barskoj kornjači (Emys orbicularis) jer joj uzima hranu, pogodna staništa za sunčanje i s vremenom je moguće da dovede do izumiranja barske kornjače. Također može prenijeti bakterije (salmonelu) i parazite koji mogu utjecati i na druge životinje u močvarnim i vodenim ekosistemima. Inače, Park prirode Hutovo blato se nalazi u području ekološke mreže Natura 2000 Delta Neretve, a Hutovo blato je jedno od tri Ramsar područja (značajna močvarna područja) u BiH.

- Vrste koje nisu s ovih područja, a posebno invazivne vrste mogu imati jako velik utjecaj na domaće vrste i ekosisteme te im smanjiti biodiverzitet, utjecati na zdravlje ljudi, ali i prouzročiti veliku ekonomsku štetu. Nikako se ne preporučuje puštanje stranih životinja u prirodu jer jer to nisu njihova prirodna staništa i one tu NE pripadaju - navodi se u zajedničkoj reakciji Bosansko-hercegovačkog herpetološkog udruženja ATRA, Hrvatskog herpetološkog društva HYLA, Srpskog herpetološkog društva Milutin Radovanović te Društva Studenata Biologije.

Ove organizacije pozvale su instituciju Park prirode Hutovo blato da se ponovno obrati javnosti i demantira poziv za puštanje kućnih ljubimaca u zaštićeno područje parka. 

- Takvi postupci ne doprinose biodiverzitetu ove jedinstvene submediteranske močvare i ptičjeg rezervata, već, naprotiv, mogu doprinijeti upravo suprotnom, osiromašenju biodiverziteta ovog jedinstvenog područja - poručili su.

Poznata staništa crvenouhe kornjače u Sarajevu i okolici su: vještačko jezero u Pionirskoj dolini, jezero na Stojčevcu, rijeka Željeznica na Ilidži, pojedini dijelovi Miljacke, a navodno je primjećena čak i na Vrelu Bosne.

Kineska mekooklopna kornjača (Pelodiscus sinensis)

Ova kornjača je zapravo endemska vrsta Kine. Teško je utvrditi tačno nativno rasprostanjenje kineskih mekooklopnih kornjača zbog duge tradicije njihove upotrebe kao prehrambenih i ljekovitih sredstava, te zbog migracija. Izvan rodne Kine, jedinke, pa čak i populacije su zabilježene u velikom broju zemalja. Izvan Azije populacije ove vrste kornjače zabilježene su u Brazilu, Španiji, Guamu, SAD-u (Havaji), Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji.

U Bosni i Hercegovini je alohtona vrsta invazivnog karaktera, a poznata je sa područja Mostarskog blata i Bardače.

Prema IUCN Crvenoj listi ugroženih vrsta, mekooklopna kornjača je ranjiva vrsta (VU – Vulnerable) čijim populacijama prijeti gubitak staništa i masovno sakupljanje jedinki od strane ljudi za potrebe ishrane. Danas se uzgajaju milioni jedinki, posebno u Kini, za prehrambenu industriju i ekonomski je najvažnija kornjača u svijetu. Godišnja "proizvodnja" ovih kornjača samo u Kini iznosi 340 hiljada tona. Koristi kao uzorni organizam za embriološke i fiziološke studije.

Vrsta je navedena kao NA-Not Aplicable na Crvenoj listi gmizavaca FBiH.

Mali indijski mungos (Urva auropunctata)

Na mungose u Hercegovini prvi su se počeli žaliti čapljinski lovci, a pojavile su se i tvrdnje da mungosi u Hercegovini baš i nisu toliko nova pojava.

- Prema istraživanjima prof. Nikole Tvrtkovića, mungos je na području Mostara, točnije Mostarskog blata, uočen još 1990. godine - navodi Josip Vekić, ing. lovstva i zaštite okoliša.

Prema tom istraživanju mungos se u Hercegovini pojavio prije tridesetak godina, a populacija mu se brzo povećava - čemu pogoduju zapuštena polja u Hercegovini, brojne divlje deponije, ali i blaže zime.

Mungosima ne pogoduju duže niske temperature, obično se kaže da ne može podnijeti više od tri dana snijega. Žive u kolonijama, par ženki s mužjacima, jedna ženka okoti 2 – 4 mlada, koji su spolno zreli za devedeset dana. Brzo se šire, a podaci iz Hrvatske, primjerice otoka Mljeta, gdje je pušten 1910. godine, pa Korčule i drugih gdje je kasnije unesen, govore da je već treće godine nakon puštanja, dostigao biološki maksimum. Vremenom je počeo ugrožavati sve manje životinje, sve što se kreće po zemlji i metar, dva iznad zemlje, piše Radio Čapljina.

Naseljeni su kako bi smanjili populaciju zmija, no - upitno je koliko su se pokazali uspješnim u tome. 

- Prema novijim istraživanjima profesora Zorana Tadića, mungosi su veliki oportunisti, oni će pojesti sve na što naiđu, a zmiju koju su trebali jesti, možda će i zaobići, lakše im je uloviti neki drugi plijen. Dok se populacija mungosa kod nas nije pojavila u većem broju, trebalo bi raditi na prevenciji, smanjiti populaciju, jer je to nova, invazivna vrsta. Kao zaštitaru to mi je malo upitno, ali kao lovac mislim da bi trebalo poduzeti mjere, jer sve životinje u prvom redu ptice koje se gnijezde na zemlji i na raslinju do metar i po, dva visine će sigurno stradati. Time je populacija domaćih gnjezdarica, kao i ptice selice koje se kod nas gnijezde, u opasnosti - navodi Vekić.

Prema tome, prvi mungosi u Hercegovini uočeni su još početkom zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća. Precizni podaci o tome koliko je raširen i dokle je stigao, ne postoje. Sve se zasniva na pretpostavkama i radu pojedinaca, poput Vekića, koji se posredno bavi pojavom novog predatora na jugu Hercegovine. Jedno je sigurno, mungos je introducirana vrsta, a samim tim i štetan po autohtone vrste.

- Sudeći prema informacijama iz Dalmacije, zbog brojnosti mungosa, osim lovaca, mogli bi se zabrinuti i poljoprivrednici jer kad nestane druge hrane, navodno su mu dobri kukci, pa smokve, grožđe... te domaća perad - navodi Pero Zekušić, predsjednik Lovačkog društva Galeb iz Čapljine.

Barska nutrija (Myocastor coypus)

Invazivne vrste su veliki svjetski problem, a među 100 najčešćih svoje mjesto je pronašla nutrija, koja vodi porijeklo iz Južne Amerike. Poznata je i pod nazivima barska nutrija te mišji dabar. Ovaj krupni glodar uzgajao se na farmama zbog krzna i mesa. Životinje koje su pobjegle iz farmi su se naselile u evropski biosistem, gdje predstavljaju pravu prijetnju po domaći ekosistem. Naseljavaju potoke, rijeke, jezera, močvare.

Izgledom podsjećaju na ogromne pacove ili dabrove bez, prepoznatljivog, repa. Hrane se vodenom vegetacijom, travama, trskom, zeljastim i korjenastim povrćem, šećernom repom, djetelinom, lucerkom. Odlični su plivači i ronioci. U toku godine nekoliko puta se pare, a u jednom leglu može biti između dvoje ili devet mladunaca. U divljini žive do četiri godine, a na farmama šest do osam. Love ih lasice, psi, sove, jastrebovi, mačke, kune.

Opasnost od nutrija dolazi zbog njihovog načina života. Zbog potrage za hranom uništavaju vodenu vegetaciju i poljoprivredne usjeve. Ipak, najveća opasnost dolazi zbog kopanja nasipa i pravljenja gnijezda čime narušavaju njihovu stabilnost i povećavaju opasnost od poplava. Odgovorne su za potkopavanje mostova i njihovo urušavanje. a uništavaju i staništa autohtonih životinja, posebno ptica i riba.

Već su naselile veći dio Evrope, a u BiH su primjećene na području Save odakle se šire na njene pritoke. Lovci iz Kozarske Dubice su 2007. godine ulovili nutriju na području Une, a od tada je zabilježeno njeno prisustvo i na drugim pritokama Save.

U Evropi najveće štete pričinjava u Italiji. Piero Genovesi, iz Ministarstva za zaštitu okoliša, je naveo da ovu zemlju štete od nutrija koštaju četiri miliona evra.

Pored navedenih invazivnih vrsta, vrijeti spomenuti i široko rasprostranjenu kalifornijsku pastrmku, koja je u neretvanskom slivu potisnula autohtonu i endemičnu mekousnu pastrmku. Tu je još i čitav niz različitih vrsta sa većim i manjim populacijama. Neke su potvrđene, a neke su samo u sferi nagađanja (poput pirana, kameleona, određenih vrsta zmija i sl.). Jedno je sigurno - najveći je broj vrsta koje su teško uočljive - poput riba, rakova, a pogotovo insekata poput krompirove zlatice (Leptinotarsa decemlineata), azijske bubamare (Harmonia axyridis), tigrastog komarca (Aedes albopictus), platanove stjenice (Belonochilus numenius) i stjenice listolikog stopala (Leptoglossus occidentalis).

Dobro razmislite prije kupovine kućnih ljubimaca koji nisu s ovih prostora, da li ste zaista spremni brinuti se godinama o njima te koliku štetu bi mogli nanijeti ukoliko bi se namnožili u našem ekosistemu.