Vlasnik kultne kafane „Sirano“ Šefkija Isanović preminuo je u ponedjeljak u 87. godini.
 

Sahranjen je u utorak, a od njega se na društvenim mrežama oprostio Predrag Finci.

Reakciju Predraga Finciju prenosimo u cijelosti:


– Kada otvorim lokalne novine iz mojeg rodnog grada otvorim ih zbog smrtovnica. Tu srećem lica onih koji su činili moj svijet. Tada se sjetim onih i onoga što mislim da sam zaboravio, iskrsne u meni život koji se nekad pružao preda mnom, život koji odavno ostade iza mene. Tako i jučer. Slika poznatog mi lica, ispod nje ime: Šefkija Isanović. 

Napustio ovaj svijet u 87. godini života, i onda imena ožalošćenih. Šefkija je bio vlasnik kavane Sirano, jednog od onih mjesta za koje su znale samo prave Sarajlije. Sirano je otvoren sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je to vrlo lijepa, mala kavana u centru grada, ali zavučena među zgrade, pa su za nju znali samo „obavješteni” lokalni poznavaoci birtijskog života, kao što su znali druga skrovita mjesta, kakav je bio Hvar (kod Božane) ili Lovac. 
 

Interijer za Sirano je bio napravljen s mnogo ukusa. Pepeljare i krigle za pivo izradio je odlični keramičar Dragan Ivošević Maršal i bile su tako atraktivne da su ih gosti brzo pokrali. Dolazila u Sirano ispočetka sarajevska šminka, a brzo postade mjesto za doručak i stalne goste iz okolnih firmi. Služili su tu odličnu bosansku hranu, male, vrlo ukusne porcije, pa i danas za neko slično jelo koje mi se dopadne kažem da je „kao kod Šefkije”. 

Zato je ova mala kavana imala svoje stalne, vjerne goste. Sjedio je tu gotovo svaki dan Ibrahim Ljubović (govorio sam mu da je on „ukras Sirana”), često dolazio i odavno zaboravljeni restaurator i ilustrator Mirko Čurić, preko dana navraćala svaki čas ekipa iz Radničkog univerziteta, u kojoj je dominirao Fadil, a najzanimljivije priče pričao Avdo, dolazili i glumci iz Kamernog i Narodnog. Oni koji bi popili znali su kontrolirati svoje piće, pa skandala nikada nije bilo. 

Svi konobari (Ljuman, Edo, Slobo Jara…) znali su imena stalnih gostiju i što će koji naručiti. Šefkija je najprije radio u Muzeju, moj mu otac bio direktor („Niko nije znao k’o tvoj stari ćeifit kafu, po’ sata fildžan…”), pa bi se Šefkija i meni radovao, „Predrag”, zagalamio bi s vrata. Šefkija je uvijek bio „na radnom mjestu”, dočekivao i ispraćao drage goste, kao kakav dobar domaćin držao do reda i nastojao da sve bude u redu, da svima bude ugodno, ali nije s gostima sjedao za stol. Nije bio rastrošan, s oprezom je vodio svoju malu „radnju” i zato su neki pričali da je škrt, a to su najčešće govorili oni koji bi da stalno budu čašćeni, a nikog ne bi častili. 
 

Zadnji put kada sam u Siranu bio nisam vidio Šefkiju, konobar mi reče da je bolestan. Ljudi koji su oko mene sjedili govorili su meni tuđim akcentom, ni jedno lice nisam znao ni „iz viđenja”, ono o čemu su govorili nije me zanimalo ni iz daleka, pa niti su oni mene zanimali, ni ja njih. No, čorba je bila odlična, kao i uvijek. Ali mi Sirano bez nekadašnjih gostiju i bez Šefkije više nije bio onaj od nekad. Ništa mi, zapravo, više nije kao što je nekad bilo, ponajviše zato što se još uvijek jasno sjećam kako je bilo. Vjerujem da je i drugima tako – napisao je Finci.

(DEPO PORTAL/dg)