Bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović uputio je pismo podrške kolegama iz Srbije, koje u cjelosti objavljuje Danas.rs.

Pratim ovu tiraniju i hajku na moje kolege glumce u Srbiji, Beogradu pogotovo.

Pratim i sjetih se čuvenog teksta Pavela Kohouta „Marija se bori sa anđelima“ u izvedbi Ateljea 212 i sjajne legendarne Mire Stupice u ulozi češke glumice Marije Radostove.

Mariji, posle upada Rusa u Čehoslovačku 1968. i okupacije Praga nakon njenog potpisa na peticiju protiv torture KGB-a, taj isti KGB zabranjuje da glumi i da se bavi svojim poslom u teatru.

Marija pokušava da igra u nekim alternativnim prostorima i to joj KGB zabranjuje. Na kraju čuvena češka glumica počinje igrati u svom stanu za onoliko publike koliko u stan može stati, ali joj i to zabranjuju.

Kraj predstave je dijalog između nje i njenog muža Jozefa, koji već mentalno načetoj i psihički slomljenoj supruzi kaže: „Marija, igraj samo za mene. Jedna karta ili hiljadu pa šta? Razlika se vidi samo na blagajni. Završen citat.”

Situacija sa mojim proskribovanim kolegama u Beogradu neodoljivo podsjeća na Kohoutov tekst, koji je, nije nevažno spomenuti, bio zajedno sa Vaclavom Havelom, velikim češkim piscem, kasnije predsjednikom Češke, disident i neprijatelj ruskog režima unutar jedne suvereno priznate države.

Na taj progon mojih kolega, čiju su inicijalnu kapislu „upalili“ radikalni elementi unutar Skupštine Srbije, naslonila se i izvjesna Dodik Gorica iz Banjaluke, vlasnica nekog, kako mi prijatelji iz Banjaluke kažu, ugostiteljskog objekta imena „Antibiotik“.

Paradigma ovog imena restorana leži vjerovatno u činjenici da joj u restoran svakih šest sati ulazi po jedan gost.

Elem, ta nesretnica u savezu sa televizijom RTRS-a, pokušala je spriječiti gostovanje jedne sarajevske predstave na teatarskom festivalu u Banjaluci.

Predstava je ipak odigrana i ispraćena osmominutnim aplauzom banjalučke publike. Cvrc Milojka. To savezništvo “zdrave Banjaluke” i Sarajevskog ratnog teatra je veliki znak i pobjeda kulture nad fašizmom.

Kapa dole, čestita Banjaluko, kapa dole ljudima iz Narodnog pozorišta Republike Srpske, kapa dole i „Sartru“, koji je i pored prijetnji izvjesne čobanice iz Trna kod Laktaša, po imenu Dodik Gorica, stigao u Banjaluku i počastio festival i publiku svojom izvedbom.

Ne postoji slučajnost u beogradskoj i banjalučkoj hajci na glumce.

Ona je koordinirana i i združena. Ona je blasfemična i degutantna u oba slučaja i ona je na kraju mazohistična po oba politička režima, koji se iz dana u dan raskrinkavaju kao totalitarni i zločinački i koji u tom raskrinkavanju panično traže izlaz gonjeni sopstvenim strahom.

„Pomoćne stepenice“ kojima bježe i na njima gaze preko dramskih umjetnika velik im je zajeb jer mi glumci osim što svojim poslom popravljamo ljude i prostore na kojima delamo (što bi rekli braća Hrvati), znamo biti dobro zajebani kad nam se – udari na dostojanstvo.

Potpisniku ovih redova udara se na rad, uspjeh i dostojanstvo od strane srbijanskih službi pune 32 godine.

Trideset dvije godine politička Srbija denuncira me kao bošnjačkog nacionalistu, Alijinog glumca, promotera bosanskog ksenofobnog narativa, čovjeka koji ne voli Srbijance i šta sve još nisu smišljali u svojim „udbaškim kuhinjama“.

Nisam odgojen da govorim u prvom licu jednine i nikad rečenicu ni verbalnu ni pisanu ne počinjem sa „ja“.

Svoj sam ego davno „poderao“ i bacio u kantu za smeće, al ovaj put napraviću presedan i ne želeći nabrajati svoje evropske i svjetske nagrade sa mnogobrojnih međunarodnih festivala pobrojaću samo one iz Srbije.

Ja, Emir Hadžihafizbegović, dramski umjetnik iz Sarajeva, 32 godine trpim tiraniju opskurnih srbijanskih tabloida i onog go..ara sa „gnijezdo frizurom“ Milomira Marića.

Nastavak pisma pročitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)