Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu upriličena je komemorativna sjednica povodom smrti akademika Dževada Karahasana, na kojoj su njegovi studenti, profesori i kolege ukazali na značaj jednog od najvećeg, najevropskijeg pisca, književnika koje je "Bosna iznjedrila".

Sa odlaskom velikana, znanih ljudi, odlazi i znanje, ali, kako su govornici na komemoraciji kazali, dekan Kenan Šljivo, kolege, studenti i prijatelji, Muhamed Dželilović, Naser Šečerović, Pjer Žalica, Hadžem Hajdarević, Vahdin Preljević, Merima Handanović i Almir Bašović, od Karahasana su naučili najvažniju lekciju, o šutnji, ali i neophodnosti, svetosti razgovora - idealnog toposa humanosti.

- Učio nas je da je razgovor jedini autentični egzistencijalni oblik racionalizacije naših dilema, sumnji. Velika pouka Karahasanove misli je: čovjek nije odgovoran za kosmičke fenomene i procese, prirodne činjenice, ali je odgovoran za svijet svojih ljudskih odnosa koji zavisi od naših odluka i izbora koje ne treba mistificirati – podsjetio je dekan Šljivo.

Najvažnije, kako je kazao Šečerović, Dževad Karahasan bio je pravi učitelj, i to na starinski način. A učitelj je bio u hodu. Doslovno.

- Sa profesorom Karahasanom se, naime, razgovaralo hodajući. Radilo se pritom o najmanje troiposatnim pješačenjima brzim tempom preko Alifakovca do Kozije Ćuprije, ili preko Kovača i Vratnika na Ravne Bakije, a u Grazu na brdo Schlossberg, pri čemu je on takvo hodanje, tepajući mu, nazivao šetnjom. Uvijek je, kako je sam govorio, tražio žrtve za te šetnje, tražio sagovornika – prisjetio se Šećerović..

Uvjeren sam, dodao je, da je to zapravo bio kriterij za odabir: onaj ko ne bi mogao izdržati njegove šetnje, nije dolazio u obzir da mu bude učenik. Tvrdio je da može misliti i pisati samo dok hoda i zato je stalno šetao. A to znači da on nije mislio i pisao samo glavom, već cijelim tijelom i bićem, jer nije pristajo na redukciju čovjeka na razum. Uvijek je naglašavao da nije glava ta koja piše, već ruka. To je prenosio na svoje učenike.

Karahasan je tokom svoje književne karijere dobio brojna priznanja i nagrade kako u regionalnom tako i u evropskom kulturnom prostoru. Njegova bosnocentričnost, kako je rečeno, uvjerila je sve da zahvaljujući velikim pojedincima, male kulture ponekad imaju priliku postati velike.

Njegovi romani i knjige eseja odišu humanističkom predodžbom o kulturi.

Vodio je, kako je istaknuto, intelektualne bitke na najvišoj razini, ali i bosansko i sarajevsko historijsko iskustvo uvjerljivo je predstavljao kao osnovu za kulturu kao takvo, te govorio da se u strukturi sarajevskih parkova ogleda suština i same Evrope, ili onoga što bi Evropa htjela biti.

Nema sumnje, istaknuto je, da su svi u BiH voljeli i poštovali Dževada Karahasana, svjetskog pisca i kulturnu ikonu u BiH. Tuguju ne zbog smrti koje se Karahasan nije bojao, jer je to čovjekova neminovnost, ali tuguju zbog svog gubitka, za svim neodšetanim šetnjama i za svim razgovrima koje nisu vodili.

Iza akademika Dževada Karahasana ostala je ogromna praznina, ali i djelo neprolazne ljepote, koje će nesumnjivo biti nadahnuće generacijama koje dolaze.

Akademik Dževad Karahasan, preminuo je u petak, 19. maja u 70. godini.

Dženaza profesoru Karahasanu bit će klanjana u petak, 26. maja, s početkom u 15.00 sati u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, gdje će biti i ukopan.

(Fena/af)