Piše: Prof. Vedad SMAILAGIĆ

Prije nekoliko sedmica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu održana je promocija „Nemačko-srpskog rečnika“ autora Miloja Đorđevića. Rečnik je objavila srbijanska kuća Prometej iz Novog Sada. Za razliku od mnogih drugih lingvističkih publikacija rječnici su namijenjeni kako zainteresiranim laicima, a tako i ljudima od struke poput prevodioca ili lingvista. Oni nisu samo lista riječi poredanih najčešće abecedno, oni se, shvaćeni kao uži ili širi inventar natuknica, mogu i trebaju čitati kao suma kodiranog znanja i iskustva taloženog u pojedinim riječima, opisanog i evociranog kroz izabrane natuknice. Tom svojom osobinom rječnici, kako jednojezični, a tako i dvojezični, imaju kodifikacijski karakter i prilično jaku normativnu funkciju jedne govorne zajednice. 

Međutim, ovaj tekst ili promišljanje o ovom Nemačko-srpskom rečniku nisu primarno lingvistička pa ne otvaram pitanja (koja bi meni lično bila jako zanimljiva) o autorovom uvjerenju da se kroz rječnik upoznajemo sa strukturom jezika, da je rekcija nejasan a valencija jasniji lingvistički pojam, niti se osvrćem na, rekao bih, uspješnu implementaciju valentnog opisa glagola, pridjeva a djelimice i nekih imenica u samom rječniku. 

Ovaj Rečnik ja ovdje čitam kroz dvije druge njegove osobine. Prva je njegova izražajna funkcija prema Karlu Bühleru, njemačkom psihologu i jezičkom teoretičaru, i postulatu da svaka komunikacija i svaki tekst neminovno govori ponešto i o autoru. Autor Rečnika u ovome smislu i sam piše u svome Uvodu da svako intelektualno djelo odražava stav pa i naučni profil samog autora te da se i u ovom rječniku ogledaju autorova vlastita shvatanja jezičkih pojava. Drugi vid čitanja Rečnika polazi od već navedene osobine svakoga rječnika da svojom autoritativnom snagom kodeksa fiksira značenja popisanih riječi, te time a i samim izborom riječi determinira skup temeljnih značenja jedne jezičke zajednice i vrši kodificiranje njenog kolektivnog znanja. 

Izražajna funkcija svakoga teksta ili jezičkog proizvoda podrazumija informacije koje kao čitaoci teksta saznajemo o autoru. Nažalost, kod ovog rječnika nemamo apsolutno nikakvih podataka o autoru. Kada kažemo da se radi o umirovljenom redovnom profesoru fakulteta i univerziteta na kojemu se održala promocija: Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, još nas više čudi da se takve informacije ne nalaze u Uvodu ili na poleđini ili bilo gdje unutar Rečnika. Konačno, sve akademske kompetencije od studentskih do penzionerskih dana autor je stekao kroz Univerzitet u Sarajevu u Bosni i Hercegovini, a rječnik je životno djelo za razliku od najvećeg broja svih drugih akademskih publikacija.

Autor Rečnika, Miloje Đorđević, je prije i više od 60 godina iz Srbije došao u Sarajevo na studij njemačkog jezika, i tu ostao sve do danas. Tokom tih godina autor školuje mnoge generacije bosanskohercegovačkih germanista – između ostaloga i mene, na čemu sam mu uvijek i danas zahvalan. Autor Rečnika je zapravo bosanskohercegovački germanista, što neupućeni, nažalost, ne mogu saznati iz rječnika. Djelimično i zbog toga što je rječnik nominalno „srpski“, i ekavski, jer, piše autor, to je njegov izvorni jezik, ali naravno smatra da rječnik mogu koristiti i „predstavnici sa drugih prostora bivšeg srpskohrvatskog idioma“ (sic!). Moram reći da malo iznenađuje izbor naziva zajedničkog jezika bivši srpskohrvatski umjestio slijeđenja aktuelne prakse u Bosni i Hercegovini da se o jeziku govori kao bosanskom, hrvatskom, srpskom pa i crnogorskom koju je i autor sam prakticirao nakon rata u Bosni i Hercegovini na Univerzitetu u Sarajevu bilo kroz svoje publikacije bilo u običnom govoru, a od kojih postepeno odustaje te ih danas u ovome rječniku naziva „srpskohrvatske varijante“ – u potpunosti izostavljajući bosanski iz svojih promišljanjima. Također čudi da se o nekome jeziku ili idiomu govori kao o „bivšem“, a pogotovo kada se u biti misli na bivši naziv toga jezika. Ili bi ovaj Rečnik trebao biti shvaćen kao historijski rječnik jednog prošlog vremena. Ako je tako, onda se radi o prvom nostalgičnom rječniku. 

Čudno je, rekao bih, vrlo čudno, da u Rečniku nema informacija o autoru i njegovoj akademskoj karijeri. To pomalo budi sumnju da izostavljanje Bosne i Hercegovine i Sarajeva iz predgovora ima neku poruku. A da se zaista radi o poruci, vidi se nakon što čitatelj ustanovi da se u ovom Nemačko-srpskom rečniku uopće ne nalaze natuknice Bosna ni Hercegovina ni Bosanci, ni bosanski pa naravno ni Bošnjaci. Nema ni Hrvatske ni Hrvata (Kroatien, Kroaten), nema ni Makedonaca. Mogu se naći „samo“ Srbi, Srbijanci, Srbija, srpski, srpskohrvatski, i Crnogorci i Slovenci. Recimo, u starom Hurmovom rječniku iz 70-ih godina se, naravno, nalaze sve gore navedene natuknice pa čak i Bošnjaci kao povijesni naziv. Isto vrijedi i za odlični Njemačko-hrvatski rječnik u Globusom izdanju iz 2005. godine kao i za najreferentniji Dudenov njemački jednojezični rječnik. Je li moguće da autor rječnika koji je svoje univerzitetsko školovanje i karijeru do redovnog profesora stekao u Bosni i Hercegovini u kojoj živi preko 60 godina tu Bosnu i Hercegovinu i njene građane jednostavno zaboravi ne spominjući ih u Uvodu i ne posvetivši im niti jednu natuknicu? To ili je namjerno, ili je veliki zanatski propust.

Ovaj propust ne popravlja niti činjenica da se na kraju Nemačko-srpskog rečnika na listi geografskih imena svih svjetskih zemalja i ponekih regija ipak pojavljuje i Bosna i Hercegovina, zajedno sa Donbasom ili (samoproglašenom) Narodnom Republikom Donjeck i nešto kasnije Jugoslavijom – ali recimo bez Kosova iako bi, gledajući čisto leksikografski, baš Kosovo bilo neophodno navesti zbog postojanja sasvim zasebne njemačke riječi za Kosovo Amselfeld. Govornicima srpskog jezika nije izgleda bitno kako se na njemačkom kaže Kosovo, ali jeste kako se kaže Narodna Republika Donjeck. I ova lista geografskih imena neki je čudan izbor bivšeg i aktuelnog.

Prethodno pomenuti autoritet kodeksa i normativa koji je svojstvena jednom rječniku čini od njega orijentir u smislu da korisnici vjeruju (iako možda nesvjesno) da je ono što je u rječniku zapisano bitno, a čega nema nije ni bitno. Potpuno izostavljanje Bosne i Bosanaca, Hercegovine i Hercegovaca pa i Bošnjaka u Nemačko-srpskom rečniku, u rječniku bosanskohercegovačkog germaniste Miloja Đorđevića te bilo kakvih podataka o autoru, koje bi se u biti svi morala i odnositi na Bosnu i Hercegovinu i Univerzitet u Sarajevu, moglo bi se smatrati, blago rečeno, ako ne propustom za žaljenje onda određenom (o)porukom upućenoj Bosni i Hercegovini, Univerzitetu u Sarajevu, Bosancima i Hercegovcima. U biti, svako iole istreniram u čitanje centralnih jezičkih publikacija poput ovog Rečnika mogao je i može vrlo lako prepoznati ovu nostalgičnu (o)poruku (ili ovaj propust), ali je možda najžalosnije što ona potvrđuje da su Bosna i Hercegovina i Sarajevo, Bosanci i Hercegovci zemlja, grad i ljudi kojih se danas najlakše odreći. 

Na eventualno pitanje, da li je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, alma mater i višedecenijsko radno mjesto bosanskohercegovačko germaniste prof. dr. Miloja Đorđevića, trebao biti promoviran ovaj rječnik, odgovor je Obavezno: i zbog samog značaja rječnika, a prije svega zbog samog autora, ali se uz nešto manje idolopoklonstva i više kritičke rasprave i diskusije ipak trebala skrenuti pažnja na potpuno izostavljanje Bosne i Hercegovine, Bosanaca, Hercegovaca pa i Bošnjaka iz njega. U stvari, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu je pravo mjesto za to.

Na koncu svoga Uvoda, kao što je vjerovatno i običaj, autor kazuje da svoj Rečnik ostavlja na korištenje između ostalih i „svojim bivšim studentima“: Onima koje je, nažalost, iz svoga Rečnika u potpunosti izostavio.

(DEPO PORTAL/dg)