Izvor: Aleksandar Đokić – politički analitičar i naučni istraživač, Bloomberg Adria

Balkan je poput vrelog kotla. Neprestano se stvaraju priče po kojima scenaristima ne nedostaje materijala za neku dobru seriju ili film u stilu Holivuda. A u glavnim su ulogama mafijaši ili tajkuni. Jedan takav primjer je srpska serija "Tajkun". To je fiktivna priča o srpskom preduzetniku Vladanu koji je omražen zbog bogatstva stečenog za vrijeme raspada Jugoslavije 90-ih godina. A inspiracija dolazi iz realnosti. Politika na vlasti je Vladana postavila na stub srama i pokušava da ga iskoristi za jačanje svoje političke moći. 

Ko su balkanski tajkuni u stvarnom životu?

Tajkuni su na Balkanu mala grupa ljudi na vrhu prve postkomunističke generacije kapitalista, piše u autorskom članku za Bloomberg Adria Aleksandar Đokić – politički analitičar i naučni istraživač. Kapitalizmu su potrebni kapitalisti, od tog se pravila ne može da se pobjegne. Kao što nam je neophodna politička klasa, jer ne možemo svi pomalo da vladamo, tako nam je potrebna i kapitalistička, jer ne možemo svi po malo biti vlasnici. Kada nešto pripada svima, onda ne pripada nikome, to je u Srbiji fenomen nazvan Alajbegova slama. Zato je najbolje da se zna šta je čije i ko čime raspolaže, tako se stvaraju odgovorni ljudi, ne djeca od pedeset i kusur godina za koje odgovara njihov kolektivni roditelj – autoritarna država. 

Prema tome, tajkuni su samo neizbježan dio društva u kome država nije vlasnik cjelokupnog kapitala, kao što su partijski lideri neizbježan dio društva u kome jedan čovjek ili mala grupa ljudi ne drže svu vlast u svojim rukama. Razlikuju se oni po ulozi koju obavljaju u društvu i državi. Ta se klasifikacija može nazvati tipologijom tajkuna.

Prvu grupu tajkuna čine oni koji su DESNA RUKA NEKE VLASTI, način da ona za svoje rukovodstvo posredno prigrabi kapital, koji zbog javnosti ne može neposredno da načini svojim. Primjera radi, takav je tajkun jednom bio Srbin Bogoljub Karić i cio njegov porodični tabor. Od Miloševića do Vučića, od Jeljcina do Lukašenka, Karić je umio da bude dobar saveznik autoritarnoj političkoj strukturi. Kao što vidimo, tajkuni često nadživljavaju političke sile čijom su se zaslugom popeli na vrh. Naravno, kada jedan diktator padne, kao što je svrgnut Milošević, onda njegov tajkun-saveznik ostane sam na vjetrometini nove političke scene.

U Hrvatskoj 90-ih, ulogu tajkuna-saveznika igrao je Ivica Todorić iz propalog Agrokora, a njegov zaštitnik je bio Franjo Tuđman, otac hrvatske nezavisnosti, ali i ostataka korupcije i autoritarnosti koji je i danas prate. U Hrvatskoj novog milenijuma, bez neophodne protekcije, on je izgubio veći dio svog uticaja. Sada Todorić čak najavljuje skok na premijersko mjesto.

Razumije se da tajkuni mogu da prelaze iz jedne grupe u drugu. Tako nastaje druga grupa tajkuna – OPOZICIONARI. Tajkuni-opozicionari idu protiv aktuelne vlasti, bila ona demokratska, hibridna ili autoritarna. Ovo je najrizičnija grupa za bilo kog tajkuna, jer ići protiv vlasti znači staviti svoju imovinu i položaj na kocku. Tako je stradao najveći tajkun-opozicionar Mihail Hodorkovski. 

On se suprotstavio tada još uvijek relativno mladom diktatoru u razvoju Vladimiru Putinu. Rekao je "ne" već na prvoj etapi stvaranja njegove imperije kada je trebalo centralizovati kapital u rukama države, to jest njenog predsjednika, centralizacija medijskog aparata će uslijediti ubrzo potom. Znamo kako je prošao Hodorkovski – godine zatvora, nacionalizacija imovine i na kraju izgnanstvo. Takođe možete pogledati dokumentarac o njegovom životu na Netflixu pod nazivom "Građanin K" (engl. Citizen K). 

Gore od njega je prošao Boris Berezovski, medijski mogul, koji je predstavljao kudikamo veću prijetnju konsolidaciji moći Vladimira Putina. Berezovski je zbog svog oponiranja, po svemu sudeći, ubijen, i to u Londonu. Ponekad se ova priča i ljepše završava za tajkuna nego oligarhe.

Karić je neko vrijeme predstavljao opoziciju postrevolucionarnoj Srbiji, bio optužen za krivična djela, pobjegao na Istok. Zatim se vratio, sa nešto manjim bogatstvom, kada je Srpska napredna stranka - SNS (kao predstavnik rehabilitovanih političkih snaga 90-ih) preuzela vlast u Srbiji. U ovu grupu spada i dugogodišnji saveznik, a zatim oponent nedavno odstranjenog od vlasti Mila Đukanovića, Duško Knežević. Preletač iz prve u drugu grupu, koji je svojevremeno iznio veoma upečatljive dokaze o korupciji Đukanovićevog režima, objavljujući snimak sebe kako predaje kovertu prepunu inostrane valute jednom od režimskih funkcionera, i to u predizbornom periodu. Biće zanimljivo vidjeti da li će uskoro Knežević moći da napravi kambek i svrsta se u neku od ostalih grupa tajkuna.

Treća grupa tajkuna su SPONZORI. Oni teže da budu neutralni prema vlasti, ali joj se umiljavaju donacijama, kako ih ne bi slučajno doživjeli kao pređašnju, opozicionu grupu. Ipak, oni teže da ne pripadaju prvoj grupi saveznika, jer ko visoko leti, nisko pada. 

Biti u prvoj grupi donosi velike povlastice dok konkretna vlast traje, nakon toga i tajkun-saveznik postaje meta, i to vrlo nepopularna u narodu. Zato tajkun-sponzor vodi računa o tome da ne bude ni prvi, ni posljednji, ali blizu vlasti. Na taj način može izmaći pažnji javnosti, a ujedno i preživjeti pad vladajuće garniture, pa makar i autoritarne. 

Dobar primjer za taj tip tajkuna je vlasnik Delte Miroslav Mišković za vrijeme Slobodana Miloševića. Niko ga nije mogao dovesti u direktnu vezu sa režimom, bio je znatno prihvatljiviji partner za novu vlast u Beogradu. U tome je i napravio grešku...

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)