Piše: Božica Luković
www.zadovoljna.nova.rs

Miličin put od ambisa do ljubavi prema životu.

Milica Veljković je imala samo 16 godina kada se umila, očešljala, prošla pored majke koja je sjedila u kuhinji, otišla na krov svoje zgrade i skočila – riješena da završi sve. Probudila se u bolnici i dobila novu šansu za život, ali više ništa nije bilo isto. Danas ova hrabra djevojka izborila se sa ogromnom traumom i činjenicom da neće hodati. Dobila je novu misiju – da pomogne drugima.
 

„Danas mnogo bolje razumijem ono što mi se desilo – jer tada nisam ni željela to da objelodanim i priznam sebi da imam problem. Mislila sam da se to samo meni dešava i da samo ja prolazim kroz to. U tom trenutku, sa svojih 16 godina, nisam razumjela koncept mentalog zdravlja i depresije. Bila sam tužna, plačljiva, nisam znala šta ću sa svojim osjećanjima i sa sobom. Danas svakako znam da je bila u pitanju adolescencija i borba sa depresijom koju nisam razumjela i znala da definišem“, počinje svoju priču Milica Veljković za Zadovoljna.rs.

Milica je odrasla u Titelu, sanjajući velike snove. Imala je puno interesovanja i željela je mnogo. A onda je došao pubertet, sve gori porodični odnosi i upis u srednju školu koju nije željela. Sve više je počela da luta – i u svojoj glavi, ali i da bježi od roditelja. Ali od mračnih misli nije pobjegla.

„Vjerovatno se i danas osjeti kod mene da jesam neko ko je hipersenzitivan. Doživljavam svijet vrlo intenzivno. Tada je to bilo jako preplavljujuće – nisam imala nikakvu kontrolu, jer nisam razumjela zašto se to dešava. Kroz cijeli život i odrastanje sam okarakterisana kao neko ko je plačljiv, kao neko ko je previše ‘svilen’“, priča Milica.

Ono što je počelo kao tinejdžerska pobuna, pretvorilo se u nešto mnogo ozbiljnije, a izlaza nije bilo.

„Bilo je tu puno osjećanja, puno emocija koje ne mogu ni da objasnim. U tom trenutku je meni sve bilo pomiješano – strah, tuga, nezadovoljstvo koje je raslo. Jednostavno, toliko se stvari nagomilalo, a ja nijednog trenutka nisam to podijelila ni sa kim. Kada sam pokušala, bila sam spriječena tuđom reakcijom, jer nisam naišla na razumijevanje, na nekog ko bi imao vremena da sasluša. Ostao je jedan ogroman nered koji nisam znala kako da sredim“, kaže Milica.

Kako je upadala u razne probleme tipične za adolescente, roditelji su imali sve manje razumijevanja, a raskol je rastao. U jednom trenutku ju je majka vodila kod psihologa i neurologa, zbog glavobolja koje su je proganjale. Međutim, Milica im se nije otvorila – kaže da je govorila da je sve super.

Onda se dogodio razgovor koji je bio okidač da pređe preko ivice.

„Ono krajnje, što je bio okidač da ja više ne budem u stanju da normalno živim, bio je razgovor koji mi je majka prenijela, a vodili su ga ona i moj otac, kako otac razmišlja da se ubije jer ne zna šta će sa mnom, a majka bi otišla za njim. Pojavila se ta slika u kojoj ja gubim roditelje i osjećam se kao da sam napravila štetu. Oni su moja porodica, a čujem da ne znaju šta će sa mnom do te granice da bi oduzeli sebi život. To je ono što me je bacilo preko te linije i izazvalo dodatnu paniku, probudilo anksiozne misli koje su danima odzvanjale u mojoj glavi sa najstašnijim ishodima po njih i mog brata“, kaže Milica.

Svjesna je da to zvuči čudno – ali je željela da nestane kako bi roditelje poštedila svega što se dešava.

„Riješila sam da sebe eliminišem. Nijednog trenutka nisam razmišljala racionalno, jer je to bilo jedno devastirano emocionalno stanje. Nisam željela da oni urade nešto loše, već sam riješila da ću biti ja ta koja mora nešto da preduzme, jer sam ja problem“, kaže.

I onda je skočila.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/dg)