Aleksandar Stijačić, doktor Hitne pomoći koji je među prvima stigao na mjesto masakra u OŠ "Vladislav Ribnikar", u potresnoj ispovijesti za Blic opisao je šta je proživio tog užasnog jutra.

Upozoravamo čitaoce da je ispovijest dr Stijačića veoma potresna jer slikovito opisuje sav osjećaj strave i bespomoćnosti koju su prvi ljekari i policajci doživjeli kada su u školi zatekli tijela osmoro djece i školskog čuvara bez znakova života.
 

- U školi prvo leži muškarac, stariji, to je bio čuvar koji je poginuo. S desne strane je onaj sto gdje su dvije dežurne učenice. Jedna je na stolu, druga je dole na podu, i lijevo, pored klavira, još jedna djevojčica. Znači, mrtvi, sigurno, jer vidite i znate, i imate iskustva i jasno vam je da su oni mrtvi - ispričao je u na Blic TV doktor Stijačić.

Dr Stijačić je rekao da je sljedeći užas "koji ne može da izrežira, ni da napravi neki najbolji scenograf nekih američkih filmova, da napravi horor", bio ulazak u, kako je rekao, "mrtvi razred".
 

- Otvarate vrata i unutra je brdo tijela djevojčica i dječaka koji leže ubijeni. Užas jedan koji ne možete da zamislite. Ne znate ko je to uradio, ni šta se dešava uopšte, ne znate koliko ste bezbjedni, možda će vas neko da ubije, jer smo mi tu došli maltene tog trenutka kad je patrola milicije došla. Sve je i dalje bilo otvoreno, to nije zagrađeno. I sad, ono što je strašno teško: definisati ko je živ, a ko nije - rekao je dr Stijačić.
 

Koliko je prizor u razredu bio potresan svjedoče doktorove riječi da se nada da to niko nije snimio i da to nikad niko neće da vidi.

- To što sam ja vidio i moje kolege... Neki su preblijedili, uradili su posao i poslije toga su sjedili i gledali bijelo negdje. Poslije 30 godina rada to da vidite, to nije normalno - rekao je doktor Stijačić.

Objasnio je da je jako teško prihvatiti da dijete može tako nešto da uradi.

- Džabe to što smo mi pohvaljeni, i Ministarstvo zdravlja, i ministarka nas pohvalila. Jesmo, uradili smo, ali devet ljudi je mrtvo, na licu mjesta, znači u glavu, direktno, pogoci savršeni, bez promašaja. I uopšte, kako će ti đaci, sad ih nema 7-8 u odjeljenju, kako će da odjeljenje postoji, kako će da živi to odjeljenje?! Mnogo pitanja koja nemaju odgovora - rekao je Stijačić.

A onda je uslijedio telefonski poziv doktoru Stijačiću i još jedna drama na ličnom nivou.

- I onda najveća tragedija koju sam doživio... Jedna moja drugarica koju znam odlično, ona me zove i kaže daj molim te pomozi mi, ne mogu da nađem kćerku, ona je bila dežurni učenik. Ja shvatam da je to dijete mrtvo, da leži ubijeno... I šta da odgovorite tada na to pitanje? Ništa, slagao sam, nisam smio da joj kažem! Šta da joj kažem?! Da, da, eno, mrtva je, unutra, na pet metara iza nas, tamo iza ćoška - ispričao je dr Stijačić.

Kad je dr Stijačić završio posao prvo što je uradio jeste da uzme mobilni.

- Da zovem moju djecu koja su starija, koja nisu više u osmogodišnjoj školi, pa na fakultetu. Da ih pozovem, da im čujem glas, da vidim da li su živi, to je nevjerovatno nešto, neki poriv - kazao je dr Stijačić.

(DEPO PORTAL/dg)