Piše: Jozo Pavković
Večernji list

Teško je predvidjeti što će se sve događati u 2023., ali razorni potres koji je pogodio Tursku i Siriju sigurno će ostaviti snažan, nažalost, tragičan pečat na ovoj godini. Točan broj smrtno stradalih ispod ruševina zgrada u ovim dvjema zemljama vjerojatno nikada neće biti utvrđen. No, mrtvi se broje u desecima tisuća.

Sigurno bi ih bilo i znatno više da se svijet nije odmah mobilizirao u pomoći. Iskazana globalna solidarnost uistinu je dojmljiva. Barem kada je Turska u pitanju. Više od 70 država poslalo je spasilačke timove i sredstva koja su u prvim danima omogućila izvlačenje preživjelih ispod ruševina. Sada, kada potraga završava, sve je fokusirano na slanje humanitarne pomoći i financijskih sredstava koja će pomoći preživjelima da što lakše prebrode ovu katastrofu.

I ponovno, kao u mnogim drugim prirodnim nedaćama, svjedočimo nekim, u politički snažno polariziranom svijetu, neočekivanim potezima. Kako, primjerice, objasniti slanje spasilačkih ekipa iz Armenije u Tursku te to što među zemljama koje su poslale najviše spasilaca prednjači Izrael, a da je, uz Francusku, "islamofobna" Mađarska članica EU-a iz koje je najviše spasilačkih timova bilo angažirano na potrazi za preživjelima u najvećoj muslimanskoj zemlji na europskom kontinentu.

Ima tu, srećom, još političkih "nelogičnosti" kojima svjedočimo u ovoj nezapamćenoj tragediji. Dolazak grčkog ministra vanjskih poslova u Tursku kako bi iskazao solidarnost i ponudio pomoć. Ili ponuda Cipra da pošalje spasioce u Tursku. Kako službena Ankara zbog dugotrajnog sukoba na ovom otoku ne priznaje Cipar, pomoć nije prihvaćena, ali obje strane ističu kako je komunikacija bila vrlo srdačna i korektna. Svakome tko poznaje grčko-turske odnose jasno je koliko su to veliki iskoraci potaknuti međuljudskom solidarnosti.

Tragični potres pokazao je i ogromnu solidarnost BiH sa žrtvama. Iako su i ostale zemlje regije poslale značajnu pomoć, BiH daleko prednjači. U odnosu na broj stanovnika, BiH je i globalno među zemljama koje su poslale najviše spasilaca. Organiziranim putem otišlo ih je više od 140, ne računajući liječnike i volontere koji su se sami uputili u Tursku. Samo preko Udruge "Pomozi.ba" u nekoliko dana prikupljeno je i u Tursku upućeno 20 kamiona pomoći. Naravno, bit će onih koji će ovaj izraz humanosti povezati s činjenicom da su Bošnjaci kulturološki, vjerski i politički bliski s Turskom. Međutim, treba znati da je Republika Srpska značajno sudjelovala u ukupnom broju spasilaca iz BiH, kao i u prikupljanju financijskih i drugih sredstava. U pomoć se uključio i Caritas, brojne tvrtke u vlasništvu Hrvata i Srba.

Kako politika u BiH ustupi mjesto humanosti u teškim trenucima, pokazalo se za vrijeme razornih poplava koje su BiH pogodile 2014. Međuentitetske i nacionalne granice tada su, barem nakratko, postale nevidljive u ovoj duboko podijeljenoj zemlji. Svi su pomagali svima i to je bio jedan u nizu testova humanosti koje je BiH položila, tako da ova pomoć unesrećenom narodu Turske nije iznenađujuća i sigurno je na ponos jednoj maloj i ne baš bogatoj državi kao što je BiH.

Ipak, ovaj razorni potres pokazao je da statiku svjetske nepravde nije lako uzdrmati. Teško je racionalno objasniti zašto je najveći dio čovječanstva, posebno na zapadnoj polulopti, pokazao tako malo senzibilnosti za činjenicu da je potres, u sličnoj mjeri kao i Tursku, pogodio i Siriju. Bez obzira na to što razna središta moći u svijetu mislila o aktualnoj vlasti u ovoj građanskim ratom napaćenoj zemlji, ne zaslužuju li žrtve ispod sirijskih ruševina istu pomoć kao i one u Turskoj? Jednako tako trebaju pomoć i žrtve rata, primjerice, u Etiopiji kao i u Ukrajini. Vrijede li njihovi životi manje? Odnos prema žrtvama u Siriji umnogome kompromitira i onaj stav s početka ovog teksta o "dojmljivosti globalne solidarnosti".

Dok gledam kako pomoć više (Turska) ili manje (Sirija) stiže potrebitima, pitam se zašto ljude više pogađa stradanje pod ruševinama zgrade uništene od potresa nego pod ruševinama od granata. Zašto su oni, za razliku od žrtava potresa, samo ratna "uništena živa sila". Ratni potres već godinu uništava Ukrajinu, a mnogi su spremni tvrditi kako se krećemo prema trećem svjetskom ratu. Arhitekti najnovijeg svjetskog poretka u prilici su zaustaviti i spriječiti nova masovna stradanja. Uz razornost modernog naoružanja, apokaliptične scene iz Turske i Sirije mogle bi u svijetu biti svakodnevica. Ako prirodu ne možemo ukrotiti, ljudsku destruktivnost valjda možemo. Pitanje je ima li nas dovoljno u tim spasilačkim redovima. Sudeći po brojnim ratovima, izgleda da je više onih u rušilačkim timovima. Udruženi s ćudljivom prirodom nemilice ubijaju ljude i ruše zgrade. I ne čuju jauke zarobljenih i nemoćnih ispod ruševina.

(Večernji/DEPO PORTAL/dg)