Izvor: Jutarnji.hr
Piše: Višnja Gotal

Prizor koji je Damir Ibrić ugledao kad je iz ruševina stambene zgrade u Malatyji izvukao svog klupskog kolegu, golmana Ahmeta Eyüpa Türkaslana (28), proganjat će ga, kaže, do kraja života. A upravo je sa suprugom Ivom i dvije kćeri (4,5 godina i 6 mjeseci) krenuo u zgradu svog kluba Malatyaspora. Niska je, što je u tom trenutku bila najveća prednost. U njoj ima vode i hrane, a mala djeca su tu.

Kad je vidio ruševinu zgrade u kojoj je stanovao golman kluba druge turske lige Malatyaspora, u kojemu je Ibrić bio sportski direktor, srce mu nije dalo dalje. Svoje cure poslao je što dalje od razrušenog grada, on je ostao golim rukama kopati po kamenju. Dugo je tako kopao i cijeli je dan prošao kad su naišli na tijelo koje, kaže, više nije podsjećalo na čovjeka. - Poginuo je za prvog potresa, ustanovljeno je. Sad je bio plav, nabubren, slomljenog nosa. Bože sačuvaj. Po dugoj kosi smo ga prepoznali - duboko je uzdahnuo.

Golman Ahmet Eyüp Türkaslan oženio se prije četiri mjeseca, supruga je preživjela potres. Kad su nju pronašli živu u ruševinama, nadali su se da će pronaći i njega. Ahmetova životna priča zvučala je poput bajke o teškom početku, uspješnom nastavku, ali ne i sretnom kraju.

- Kao dijete je ostao siroče, bez majke i oca, sa 16 je igrao u prvoj ekipi. Uz nogomet je studirao pedagogiju, a na fakultetu se i zaljubio u Kubru Turaslan koja je, kao i on, jednog dana željela biti učiteljica - ispričao je za turske novine trener Ahmet Ziya Yuce. On je pomogao talentiranom nogometašu da postane profesionalac u Gaziantepsporu. Igrao je prije toga za Bugsas Spor, Osmanlispor, Ankaraspor i Umranieyspor.

Jak prasak

Kad su se Iva, Damir i njihove cure probudili u tu nesretnu zoru, čuo se jak prasak razbijenog stakla. Potres je srušio jedan od tri velika akvarija, metar i pol puta metar i pol. Pod je bio pun stakla po kojemu je Damir hodao da bi došao do dječje sobe u kojoj je zbog male bebe spavala i Iva. Tako se izranjavanih stopala, kad su napokon uspjeli uzeti svatko jedno dijete, stepenicama sa sedmog kata spustio na ulicu. Iva je bila u pidžami. Njihov je auto bio zatrpan snijegom, pozvali su taksista uvijek na raspolaganju klubu.

- Na putu do kluba, do kojeg nam inače treba 15 minuta, sad smo se vozili tri sata. Nije se vozilo u trakama. Nazvao nas je trener i rekao da se Ahmet ne javlja. Istovremeno smo vidjeli ruševinu zgrade u kojoj žive Ahmet i još neki suigrači. Damir je izašao iz automobila. Nije mu palo na pamet da ne izađe. Muž me ostavio u autu rekavši da ja odem na sigurno, a on ide iskopavati Ahmeta. Oko sat vremena nakon potresa izvučena je njegova žena. Bila je živa. Ahmetu nije bilo ni traga ni glasa. Otkopavao ga je od pet sati, do 17 nije mu bilo traga. U međuvremenu u klub dolazi njegova žena živa i zdrava, ali shrvana od pomisli što je s njenim mužem. Doživljavala je slomove. Došla je i njegova majka iz Gaziantepa. Žena je jecala kao naše stare žene na grobljima kad zazivaju pokojnika. Kad je došao u klub, moj muž je pokušao sve da se njegova žena pribere i da mu da nacrt stana kako bi ga predao ljudima koji i dalje otkopavaju. Napokon su imali sve informacije, napokon je postojala nada da će nakon 14 sati pronaći živog čovjeka. Nakon pola sata muž dobiva poziv da su pronašli nečiju nogu koja viri iz ruševina. Ostavlja me i odlazi na teren. Imao je informaciju da igrač ima sivu majicu. Oko 19 sati javlja mi da su ga izvadili, mrtvog. Kad je žena saznala tu vijest, istrčala je iz zgrade kluba ispod koje je veliko jezero i željela se utopiti. Ahmetova majka je vrištala: "Držite je, upomoć!" Na povratku mi je muž samo rekao: "Nisam ga prepoznao..." i počeo plakati. Žena je prevezena u bolnicu kako bi bila pod medicinskim nadzorom - ispričala je za Jutarnji Iva Ibrić.

Ne misli otići

Mlada žena, pametna i lijepa, izbjegava dramatizirati. Iako se nadala da će u petak, najkasnije u subotu, vidjeti muža, podsvjesno zna da on neće tako skoro... Damir za Jutarnji potvrđuje njene slutnje.

- Pobjeći, napustiti ovakvo mjesto, pa crko‘ bi radije... Možda odem na koji dan kad dođe klupski avion, vidjeti ženu i djecu, ali sigurno ću se vratiti. Znam da se ljudi pod ruševinama još uvijek bore i da ih, unatoč tome što vrijeme prolazi, ima smisla tražiti. Evo, u četvrtak su, 85 sati nakon potresa ispod ruševina izvukli čovjeka i dijete od četiri godine. Tu u zgradi gdje živi naš direktor na kamerama se vidi dijete u poziciji čučnja, drži babinu ruku i priča joj, priča. Tako i nju održava budnom. Nekoliko sati kasnije izvukli su ih žive. Termalnim se kamerama snimaju ruševine i pronalaze se ljudi, ali kamera po toplini tijela prepoznaje je li osoba živa ili mrtva. Nisam mogao napustiti grad, klub, morao sam ostati. Ljudi me pitaju jesam li normalan, što radim više tu, ali naša balkanska je krv takva. Kad je nevolja, svi smo zajedno - kaže.

Zvao ga je i golman BiH reprezentacije Ibrahim Šehić. Prijateljev otac je, rekao je, "tu u jednoj zgradi i ne može ga dobiti."

- Pitam za adresu, a to je zgrada Trend Garden Residence iz koje smo nešto ranije izvukli našeg mrtvog golmana. Vratio sam se tamo jer su termalnom kamerom našli još šest osoba u ruševinama - teško mu je, što reći prijatelju.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)