Izvor: Interview.ba
Razgovarala: Senka Kurt

Nažalost, mi smo zemlja u kojoj je „normalnost“ sve ono što je nenormalno, kaže, između ostalog u razgovoru za ovaj portal akademik dr Esad Duraković.

Uz napomenu da u BiH imamo fascinantnih sedam akademija nauka, a zemlja ima jedva tri i pol miliona stanovnika, kaže – svjedočimo paradoksu: dok država i društvo u najširem značenju toga pojma tonu, sve dublje i u svim segmentima, mi imamo čudesno – da ne kažem čudovišno – bujanje akademija nauka. Paradoks je totalan. To je krunski dokaz dezorijentacije u kriteriologiji, u standardima.

Etnička fragmentacija države

Interview: Kako komentirate odluku federalnih zastupnika da s jednakom sumom sredstava finansiraju ANU BiH, te BANU i HAZU?

 
Dr. Duraković: Vašim pitanjem postavili ste važan problem. On ima najmanje da nivoa. Prvo, te tri akademije nauka i umjetnosti (u ovoj zemljici ima ih ukupno čak sedam!) nisu ravnopravne po tome, između ostaloga, što je ANUBIH multinacionalna, državna akademija nauka, a druge dvije su i naslovno etničke akademije koje se, kao takve, uklapaju u kontekst etničke fragmentacije i konfliktnosti u ovoj zemlji: jedna je bošnjačka a druga je hrvatska.

Nadalje, koliko mi je poznato, BANU je registrirana u Novom Pazaru a ne u BiH i ona ima status društva/udruženja građana, što znači da je njen „statusni“ položaj daleko od akademije nauka.

Na drugoj strani, HAZU nije ni entitetska akademija nauka, ali nosi naslov isti kao i ona Akademija u Zagrebu. HAZU u BiH je u funkciji pripreme trećeg entiteta.

Bilo kako bilo, te akademije se formiraju kao međusobni „etnički oponenti“ u vrijeme maksimalnih etničkih tenzija u BiH. HAZU je izdala nekoliko svezaka „Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine“. Riječ je autoritativnoj znanstveničkoj fragmentaciji BiH po „etničkim šavovima“. Pogledajte samo taj naslov o kome bi se moglo nadugo i naširoko pisati  – između ostaloga i o tome kako se na  apsolutno najvišoj razini leksikografije država BiH kroatizira, tumači se iz HDZ pozicije. Svakome ko zna notornu stvar da je naslov teksta/djela uvijek njegova jaka pozicija, jasno je da se radi o politiziranom naslovu. Pogledajte zatim (ja sam imao u rukama to izdanje) ko su suradnici te „Enciklopedije…“ pa ćete vidjeti da su među njima –  nažalost i začudo! – i eminentna bošnjačka imena, a upravo oni ne bi smjeli participirati u projektima fragmentiranja BiH. ANUBIH zaista nema ništa s tim, zapravo s takvim akademijama nauka: one nisu ravnopravne ni po tome.

Drugi nivo problema je u tome – i upravo to je bitno – što Parlament Federacije BiH ovakvom odlukom stavlja te, takve tri akademije u isti položaj, isti nivo, i time zapravo pokazuje – bolje reći: dokazuje – a nema svijest o državnosti, odnosno o državotvornosti. Gledano s ove političke pozicije – a u ovom kontekstu to je pravi ugao posmatranja – nije ovdje riječ o visini sume nego o tome da zastupnici u Parlamentu nezrelo izjednačuju državnu Akademiju s onima koje ne samo da nisu državne nego se formiraju i djeluju s pozicija etničke fragmentacije države.

Ministar odbio presudu Ustavnog suda

Interview: Da li ta odluka implicira moguće slabljenje ANU BiH? Ako da, šta je po Vašem mišljenju, cilj?

 
Dr. Duraković: Naravno. Djelomično sam već potvrdno odgovorio na to pitanje. Sada ću to malo proširiti. Centrifugalne sile u BiH su zastrašujuće snažne; one imaju za cilj destrukciju i gašenje samih simbola države i njenih temelja. Zebnja čovjeka obuzima dok gledamo ovih dana šta se događa s formiranjem vlasti na državnom i federalnom nivou, između ostalog i tu servilnost i ponižavanje federalnih političkih aktera pred „bajom Dodikom“.

Na drugoj strani, nemamo dovoljno snažne i dovoljno odlučne snage u odbrani državnosti BiH. Prije nekoliko godina, kada je predsjednik Vijeća ministara bio Denis Zvizdić, a resorni ministar Adil Osmanović, na razgovor s njima i njihovim saradnicima otišli smo tadašnji predsjednik ANUBIH, akademik Miloš Trifković, ja, te još dvoje-troje ljudi iz Akademije da tražimo rješavanje statusa ANUBiH. Tražili smo da Vijeća ministara da iz budžeta dodijeli Akademiji neka sredstva čija visina (naglasili smo to) je nebitna u tome času nego nam to treba radi statusa Akademije. Obećali su nam, ali kada je nekoliko mjeseci kasnije objavljeno u Službenom listu kome se sve dodjeljuju sredstva, vidjeli smo da je HAZU-u u Mostaru dodijeljena značajna svota, a državnoj Akademiji ni marka nije data… A predsjednik  Vijeća i resorni ministar bijahu Bošnjaci.

Uporedo s ovim o čemu govorim imajte na umu da je Ustavni sud BiH donio presudu da se ANUBIH ima unijeti u Registar pravnih lica, ali je ministar pravde (!) Josip Grubeša odbio da implementira presudu Ustavnog suda. Nigdje u svijetu nije moguće da ministar pravde odbija implementaciju presude Ustavnog suda a na to ne reagira, u našim prilikama – ni Visoki predstavnik, te da naše vlasti, naši političari i tzv. lideri, samozvane patriote o tome šute. Nikoga se ne tiče!

Dakle, ovdje se od 1992. do danas radi na uništavanju države – na svim frontovima i u svim segmentima – a oni koji bi morali da je brane nisu svjesni problema, ili neće da budu svjesni. Mislim na te vlade, političare u Parlamentu i druge.

Paradoks je totalan

Interview: Da li je BiH, u ovom slučaju govorimo o Federaciji potrebno djelovanje i drugih akademija nauka i umjetnosti? Šta se time postiže?

 
Dr. Duraković: Nažalost, mi smo zemlja u kojoj je „normalnost“ sve ono što je nenormalno. Spomenuo sam već da u BiH imamo fascinantnih sedam akademija nauka, a zemlja ima jedva tri i pol miliona stanovnika. Dakle, svjedočimo paradoksu: dok država i društvo u najširem značenju toga pojma tonu, sve dublje i u svim segmentima, mi imamo čudesno – da ne kažem čudovišno – bujanje akademija nauka. Paradoks je totalan. To je krunski dokaz dezorijentacije u kriteriologiji, u standardima. Akademiju nauka ne može osnovati privatno lice, individuum ili nekoliko njih, već u zdravim društvima akademiju nauka osnivaju najviše institucije toga društva.

Poentirajući odgovor na ovo Vaše pitanje, podvlačim – konzistentno prethodnom izlaganju/analizi: Riječ je o strategiji totalne i sveopće fragmentacije države, društva, akademske zajednice.

Interview: Kakav je danas, u ovom aktualnom političkom i društvenom momentu, uopće položaj bosanskohercegovačke Akademije?

 
Dr. Duraković: Njen položaj je, kao što sam spomenuo, statusno problematiziran jer ministar pravde odbija da implementira presudu Ustavnog suda o upisu ANUBIH u Registar pravnih lica. To je nečuveno i apsolutno nedopustivo, ali to također svjedoči o strategiji HDZ u BIH.

Percepcija Akademije nauka i umjetnosti u javnosti je takva da se štošta prigovara Akademiji. Znate, ako je općenito društvo oboljelo institucionalno, onda ne može ni Akademija biti neokrznuta. Ona ima teškoća, zaista, ali sam uvjeren da je veoma važno, da je bitno, sačuvati je kao najvišu naučnu instituciju u zemlji i kao simbol državnosti, sačuvati je za neka bolja vremena. Najšira javnost očekuje da Akademija nauka prečesto reagira na političke situacije. Akademija nauka ne treba da se bavi dnevnom politikom, ali, ruku na srce i po mome uvjerenju, mora reagirati u ključnim, strateškim, rekao bih u sudbinski važnim situacijama za državu BiH jer je državna Akademija. Takva situacija bila je, po mome sudu, a ja sam ipak samo individuum, kada je Schmidt nametnuo očigledno rasističke izmjene Izbornog zakona i prekršio Ustav, ili sada kada je očigledno ugrožena državnost BiH. Nadam se da će u uskoro Akademija uraditi nešto na tome  – neku akciju i/ili donošenje nekog svoga službenog dokumenta. Upravo radimo na tome.

Ravnodušna javnost

Interview: Mnoge je iznenadilo što nije bilo reakcije na ovu odluku od samih akademika. Zašto akademici šute?

Dr. Duraković: Ja mislim da o ovoj odluci Parlamenta ne treba da govore članovi ANUBIH (ja sam nedavno odbio molbu jednog portala da govorim o ovom problemu; sada im se izvinjavam jer sam, evo, ipak pristao, na insistiranje medija).

Nije riječ o oportunizmu. Naprosto, čini mi se neprimjerenim da mi kao članovi ANUBiH govorimo o pravičnosti ili nepravičnosti raspodjele sredstava na izloženi način jer smo izravno zainteresirani, uključeni. Može nam se prigovoriti da smo pristrasni. O tome bi trebalo da govore druge institucije/instance akademske zajednice, intelektualci, novinari i td., jer se njima ne bi moglo prigovoriti zbog pristrasnosti. Ja sam, evo, ipak odlučio da kažem nešto o tome jer vidim da je naša javnost i u vezi s tim uglavnom ravnodušna. Ravnodušna je prema svemu. Zapravo, mi i nemamo javnost. (Dopustite da Vas podsjetim da se predsjednik ANUBiH, Muris Čičić, oglasio povodom odluke Parlamenta Federacije BiH o dodjeli sredstava akademijama.

Uzgred, i govoreći o našoj apatiji, treba dodati i ovo. Pratim u medijima ovih dana kako je vlast Republike Hrvatske odlučila da ne priznaje fakultetske diplome iz BiH, osim onih sa Mostarskog sveučilišta. U kontekstu odnosa HDZ Hrvatske prema BiH (nipošto ne poistovjećujem hrvatski narod sa HDZ-om!), to ima posebnu težinu i značenje. Stvari uvijek treba posmatrati kontekstualno. Ko je u BiH reagirao na tako dramatičnu odluku?!

(Interview.ba/DEPO PORTAL/ad)