Razgovarala: Senka Kurt
www.interview.ba
 

Amina Hodžić Smajlović ne voli da je zovemo hrabrom. Kaže, majka je prije svega. Djevojčice Nadin kojoj je u Kliničkom centru u Sarajevu odbijeno liječenje.

Pa to i još javno potvrđeno odbijanjem direktorice Sebije Izetbegović da potpiše odobrenje za izmještanje Nadin, nakon što joj nisu mogli dati potrebnu terapiju i lijekove.

Moje prvo pitanje logično je  – kako je mala Nadin? A onda pomislim, Nadin više nije tako mala. Danas ima više 16 godina, a upoznali smo je s nepunih 13… Kako je Nadin?
 

Dobro je. Eminentni profesor iz Zagreba koji je vodi rekao je: Bitno je da smo te posolili i održavamo te! On joj je skrenuo pažnju da se mora čuvati, zahvalio se meni. Rekao mi je da je za svoj radni vijek, a pred kraj je karijere, upoznao malo majki, poput mene. Daleko od toga da se hvalim. Ali, moram iskreno reći, moje znanje, moje radno iskustvo, iskustvom s pacijentima, djecom, znala sam od prvog dana da nešto nije u redu. Znala sam da se ne vodi dijagnostika kako treba. Svaka majka ne spava kad dijete dobije temperaturu. A ja sam vidjela da su stvari drugačije. Taj doktor mi je rekao da tek 10 posto majki izdrži pritisak. Da se mogu pomiriti sa dijagnozom kakvu ima Nadin. I da smo uspjeli što Nadin nakon svega nema ni psihičke ni mentalne posljedice. Svjestan je da je Nadin vesela, da izrasta u veselu osobu, da planira. Rekao nam je i da mu je žao da naša država ima tako sujetne ljekare, koji ne žele komunikaciju. I meni je žao. Zagreb nam je blizu, razumijemo se, bili bi manji troškovi, manje stresa. Nadin je svjesna svega. Kaže – idemo dalje. A ja mislim, pa ovdje se ništa nije promijenilo.

Moram Vas, mada nije lako, pitati – kao majka, koja je s djetetom prošla zdravstvenu golgotu, da li danas možete mirno zaspati?

Ne. Na žalost. Ja znam šta je moje dijete prošlo. Znala sam kakav može biti ishod. Zadnje četiri godine ne spavam. Možda najviše tri sata. Uvijek je posmatram, gledam promjene na koži, pratim boju lica… I onda doživim da je Tužilaštvo Kantona Sarajevo nakon svega odlučilo da neće provoditi istragu jer prognoza, oni cijene, nije bila takva kakva jeste. Oni su, zapravo, u ovom predmetu odlučili da je Nadin slučaj, a ne oštećena. Oni su zaključili da ne treba provoditi istragu nego postupak.

Kako ste Vi doživjeli da Tužiteljstvo Kantona Sarajevo odluči da se nema šta istraživati kad je odbijanje liječenja Nadin u Kliničkom centru Sarajevo u pitanju? Nije bilo, kažu, razloga da se razmatra njeno osnovno ljudsko pravo – na liječenje.

Ovo s Nadin nije jedini primjer. Ima toliko sličnih primjera. Ovdje ne postoji vladavina prava. Sve dok nam je tužilaštvo političko, stranačko, a ne nezavisno, imat ćemo ovakve odluke. Zamislite, mi znamo kakvu Nadin ima dijagnozu, u kakvom je stanju, date svu dokumentaciju. Date i otpusno pismo u kojem su ljekari Pedijatrijske klinike kazali da je to prvi ovakav slučaj, da nisu educirani. Oni su preporučili da je najbolje za dijete da ide vani. To imamo crno na bijelo. To nisam ja odlučila. Onda su ti isti ljekari, predvođeni dr. Edom Hasanbegovićem, rekli da neće liječiti Nadin. I kažu, to je izvađeno iz konteksta. Ali, ima nastavak te priče, kad dr. Sebija Izetbegović kaže – na koncu ima prelijep odjel pedijatrije u Općoj bolnici. Ona nas je usmjeravala na nivo sekundarne medicine. A dijete s tom dijagnozom tamo se ne može liječiti. Ovdje, dakle, možete ubiti, odbiti liječenje, uskratiti normalan život bez problema. A onda ljudi, vodeći se slučajevima poput mog, odustaju. I samo njima prave komoditet da mogu raditi šta i kako hoće. Politika je u ovo sve strašno umiješana.

No, bez obzira na sve što danas znate, Vi ne odustajete?

Ne odustajem. I neću! Dok imam zadnji atom snage ja ću se boriti za moje dijete. Samo zato što su ga etiketirali, zbog laži koje iznose, zbog štrajka na kome se izvode ljekari da govore neistine.

Posebna je priča to što ste prošli kao majka. Ali, šta je to što ste osjetili kao građanka koja se bori za svoje dijete. Taj nesretni zagrljaj politike, neistina, nepostojanja sistema? Kakve su to borbe?

To su prestrašne borbe. I danas to prolazim. Prije svega, ja sam odlučila ostati raditi na Kliničkom centru, boriti se, trpiti stalni mobing. Tu su maltretiranja, disciplinske kazne, uvrede… Moja Nadin nije slučaj. Ljudi koji su umirali u koroni nisu slučaj. Ovo je pojava. Ovo je kao normalno. Da umreš zbog greške, nemara. I da niko ne odgovara zbog toga. To traje, ali ovo je stvarno kulminacija. Pa u ratu ste mogli dobiti medicinsku pomoć.

Na početku sigurno niste znali šta će Vam ova borba donijeti, koliko će trajati. Vjerujem da ste shvatili da se borite protiv jakog, bahatog, pa i opasnog sistema. Je li Vas bilo strah?
 

Nikada. Izgubila sam roditelje, doživjela bolest bliskih članova, a onda i bolest moje Nadin. S tim se ništa ne može mjeriti. Borila sam se za drugu djecu, a ne za svoje. Pa kad doživiš da ti neko u zemlji u kojoj si rođen, obrazovan, u koju si ulagao, odbaci dijete, pomisliš – ja nemam šta izgubiti. Odlučila sam dobiti pravdu. Nisam znala u šta se upuštam. Nisam bila svjesna kakva je to hobotnica. I onda je počelo. Degradacija na poslu. Ugrožavanje života. Mom sinu su odvrnuli točkove na automobilu, nedavno razbili šoferšajbnu.

To ste prijavili?

U policiji su nas pitali imamo li mi saznanja ko je to mogao uraditi. Primjećujemo i kretanje oko kuće, prate nas.

Vi slutite ko to radi?

Ma nemam šta da slutim. To se vidi. To je očito. O tome ne bih javno govorila.

I unatoč tome Vi nastavljate?

Pa naravno. U srijedu smo predali federalnom Tužilaštvu pritužbu na kantonalno Tužilaštvo. Ne bih voljela da se slučaj vrati u Kanton. No, mi ćemo ići na sve moguće instance. Ne samo u Sarajevu, u BiH. Ima Strasbourg, ima Evropska unija, Ujedinjeni narodi. Mislim da je tužiteljica Sabina Sarajlija najodgovornija što je ovaj predmet odbijen. Ona je na Skupštini Kantona Sarajevo o našem predmetu govorila da je prioritetan. Pa je podlegla političkim pritiscima.

Jedan nam je tužilac savjetovao da izostavimo iz tužbe ime Sebije Izetbegović, uz opasku da će biti odmah podignuta optužnica. Ja sam se na to samo slatko nasmijala.

Nuđena nam je i nagodba, da se zahvali dr. Izetbegović, da joj se izvini. A da će direktorica KCUS-a potpisati izmještanje. Kategorično smo odbili tu ucjenu.

Istog dana bilo je predviđeno ročište u slučaju Vašeg supruga, kojeg je tužio Klinički centar.

Prvi sudija je donio odluku da nema elemenata krivičnog djela. Moj suprug je oslobođen. Onda su iz KCUS-a tražili ponovo da se muž procesuira zbog ugrožavanja i prijetnji doktoru. Ali, kad bih se ponovo rodila i birala taj isti trenutak, ja ne bih dala mom suprugu, ja bih to uradila…

Vi ste to već jednom rekli, da niste mogli spasiti Nadin da biste Vi sami presudili.

Neka me tuže za tu izjavu. Tih 10 ljekara i dr. Izetbegović koji su rekli da neće liječiti moje dijete. Meni ne bi trebala ulica. Meni ne bi trebalo tužilaštvo. Ja sam Nadin rodila, odgajala. Nadin nije ugrizao komarac. Ima ozbiljnu dijagnozu. Eto prije skoro 3 godine Sebija Izetbegović je u jednoj emisiji rekla da joj je dolazio naš tadašnji advokat. Nudio, kazala je, štapove i mrkvu. Ona mene optužuje što ja i danas dovodim Nadin u Klinički, po nalaze u laboratoriju. Ona je tvrdila da sam tražila neki novac. Tada sam bila bijesna, očajna. Ali, pomislila sam – neka Sebija Izetbegović i dalje živi u lažima. Neka dobija 15.000 glasova za te laži. Taj advokat, Ermin Gačanović je kasnije prešao na njenu stranu. Napravio je dobar deal. Nas je otkazao, a njegova je supruga dobila specijalizaciju u Kliničkom centru.

Pa šta je sporno što Nadin dovodite u KCUS, gdje vadi nalaze?

Pa dovodit ću i dalje. Imam na to pravo. Plaćamo i suprug i ja zdravstveno osiguranje. Oni od nas prave lažove. I još ovo moram reći –  mi nikada ni od koga nismo tražili novac. Za četiri godine nismo dobili ni marke. Ni tražili.

Nije pristojno pitanje, ali kako ste zapravo sve ovo finansirali – liječenje, putovanja, lijekove?

Sticajem okolnosti porodica mog supruga je imućna, dobili smo nasljedstvo. Kroz naš rad, život, kao da smo imali predosjećaj, nekako smo uvijek računali na to da moramo imati nešto, da prodamo za ne daj Bože. Kreditno smo bili sposobni, imali smo pomoć nekih ljudi… Sve dok imam nešto prodati, pa i svoj bubreg, ja ovu državu neću oštetiti. Ali, treba li nam da liječimo djecu telefonskim pozivima? Ili da to umjesto sistema radi neka organizacija?

Šta ste naučili za ove četiri godine – o sebi, Nadin, svojoj obitelji, o životu?

Znam danas da je život važan test. Stalni izazovi i zadaci. Ljudi su uglavnom nezadovoljni zbog materijalnih stvari. Ali, kad se nađete pred iskušenjem da je vaše dijete u pitanju… Bog vam da snagu. Pred vama je test, pred porodicom je test. Testiraju se prijatelji, familija. Mi smo iz ovoga izašli kao jača porodica. Filterisani su neki ljudi. Neki otišli, neki došli. I onda kad vidim Nadin, ujutro i navečer, pomislim – ja bih ovo isto uradila. Borimo se i dalje. Pa pomislim na roditelje koji su izgubili dijete nečijom greškom ili nemarom. Kako ti ljekari mogu spavati?

Moj cilj je da su moja djeca dobro. Da ih odgojim da budu čestiti ljudi. Mada nekad budem ljuta na muža. Zašto mi mjesto tašne, parfema, sata nije poklonio državu da se ja s njom igram sa zvečkom? Ima i takvih muževa. Koji suprugama poklone državu.

Često razmišljam kako bi bilo dobro da otvorimo neku fondaciju, pomognem sa iskustvom i znanjem koje imamo. Da napišem knjigu. Ali, brzo se osvjestim. Znam ja kako bi se to ovdje tumačilo. Rekli bi evo iskoristila dijete, neka je stranka finansira…

Ali, šta je dalja Vaša borba? Mnogi bi sad rekli, dosta mi je. Dijete mi ima dobru medicinsku podršku.

Meni nije dosta. Jer sada mogu i nekome pomoći. Nisam ni u jednoj stranci. Ali ne mogu reći mene politika ne zanima. Jer je ovo čista politika. Mislila sam da će se nakon ovih izbora svašta promijeniti. Ali, kao da nam neko udara na inteligenciju. Znam da bi mi se puno majki htjelo javiti. Imaju problema. Ali, strah ih je. Da ih neko vidi samnom. Da se čuju. Ne mogu ja nikoga kriviti. Ni na mom poslu nisu svi isti. Nije cijeli Klinički centar Staljinova kokoška. Da joj čupate perje. Pustite. Malo nahranite. Pa opet čupate. Razumijem da mnogi nemaju hrabrosti. Ali, kad govorim o mojim kolegama, je li lakše da sve napuste, idu u Njemačku ili ovdje kažu da nisu zadovoljni.

Kako ste Vi tako hrabri i uporni?

Ja samo za sebe mogu reći da sam tvrdoglava i da ne lažem. Znam primiti kritiku. Malo mi neprijatno kad me hvale. Uvijek sam znala da ću izvući deblji kraj. Ali, ako to ima rezultat, to je za mene u redu. Ja nisam mogla podnijeti da mi neko prijeti za nešto za šta sam u pravu.

Ja ne radim kampanju ni za koga niti protiv nekoga. Izbori su prošli. Nisam ni tražila niti dobila pomoć kad sam se nakon svega vratila na posao u KCUS. Vraćam se s gorčinom svakoga dana na posao. Ali, borim se sama sa sobom. Moj nemir je tu. Sve ne bi moglo bez stručne pomoći, bez vjere.

Priča se sada o promjenama u Kliničkom centru. Šta očekujete od novog menagmenta koji će, evo najavljuje se, ubrzo doći. Šta Vi očekujete od novih ljudi u KCUS-u, obzirom na Vaše iskustvo, osobnu golgtu?

Bila sam optimistična. Imam puno pravo da pričam o Kliničkom centru. Tamo radim 20 godina. Mislim da iz zdravstva treba izbaciti politiku. Ja bih zakonom zabranila da ljekari budu u politici. Voljela bih da dođe neki menager, koji će za savjetnike uzeti ljekare. Tako rade u svjetskih klinikama. Ne nadam se velikim promjenama. Sad je na Kliničkom stanje kao 1945. Četnici briju brade i prelaze u partizane. I opet će se snaći oni koji su ovih proteklih osam godina razarali Klinički centar.

(DEPO PORTAL/dg)