Teško se stiglo do Katara, pa što bi bilo drugačije i dok traje Mundijal. Svakoga dana pomjeramo granicu, ali biti ovoliki baksuz to već nisam mogao da očekujem. Četvrtak, 24. novembar. U sobi u hotelu se čuju ložačke pesme a la „Mi smo ta ekipa“, ali ni sanjao nisam da ću po prvi put u životu zakoračiti u – zatvor.

Tako počinje svoju priču novinar srbijanskog Sportala Stefan Kojić, koji iznosi detaljnu ispovijest o nemilom iskustvu koje je doživio u Kataru:

Sanjao jesam da sam na Svjetskom prvenstvu, da gledam Srbiju, ali sam morao ipak da sačekam. Spremio sam i krenuo ka navijačima oko 12 časova kako bih prenio svima kakva je atmosfera u Dohi. Međutim, ne bih ja bio kreten kada ne bi malo zakomplikovao. Prošao sam sa fotografom Aleksandrom pored mjenjačnice, ali sam se sjetio da bi bilo dobro da sad promijenim novac. Greška vrijedna da ne odem na prvu utakmicu Srbije.

Ulazim sasvim normalno u mjenjačnicu i dajem 250 dolara kao i pasoš, ali onda preko stakla stiže zbunjujuć zvuk. Nešto je zapištalo, a radnici su se samo pogledali. Prilazi mi čovjek i pita me da li znam da je jedna novčanica od 50 dolara falsifikat. Odgovaram mu da ne znam, kako bih ja to mogao da znam (a ovim putem želim da se zahvalim mjenjačnici u Dimitrija Tucovića, imate besplatnu reklamu momci).

Govori mi da mora da pozove policiju jer je takvo naređenje tokom Svjetskog prvenstva. Pomislim, zovi brate koga hoćeš, samo me pusti, baci prokletu novčanicu. I onda kreće agonija. Dva prilično kulturna policijaca su imala normalnu konverzaciju sa mnom na engleskom (tarzanskom jer drugi ne kapiraju), ali su bili fini. Poslije 10 minuta mi prilazi jedan, dok sam čekao odluku koju im je javio neko iz policije, da moram u stanicu. U glavi sto misli, pozdravljam se Dimetom fotografom koji je morao sam među navijače.

A onda put od 45 minuta i dolazak u stanicu. Prvi znak da nešto ne valja jeste oduzimanje pasoša i telefona. Dakle, prijatelju, vrijeme je da vidimo koliko si muško, pomislih u sebi. Glavni problem – niko ne zna riječ engleskog, sem onih riječi koje su im svakodnevnica i koje su preuzeli iz najrasprostranjenijeg jezika. Ulazim kod inspektora, mlad momak, građen kao neki odbojkaš, znači popularni „čiviluk“. Odmah sam znao da neće biti raspoložen za ljepšeg od sebe (pojedini znaju zašto je ovo napisano).

Pita me bar 20 puta: Ovo je lažan novac, jel'?

Odgovaram mu mirno, bez drame:

- Ja to ne znam. Kako mogu to da znam, ne bavim se tim poslom.

Nije bio raspoložen. Bar 45 minuta je trajalo to „ništa“, da bi uslijedio konkretan odgovor:

- Moraš da ostaneš.

E, tu već Stefan Kojić kreće da se smije u sebi, jer mislim da je namještaljka i da se neko ozbiljno sprda. Odvode me u pritvor, po prvi u životu. Samo mi još lisice fale, ali srećom je neko od ovih rekao:

- Nije potrebno.

I gospodine, ’ajmo sad. Dolazak užasan, ne znam koliko ima sati, soba je tri sa tri metra, jedna stolica, hladno kao 20 metra ispod zemlje, srećom ima svjetla. Niko me ne pita da li mi šta treba. I ja budala mislim da će neko da misli na mene u toj situaciji. Najjače od svega je što sam ja svaki put pitao da li mogu da znam šta se dešava, a odgovo je uglavnom bio „Ne“. I to onako oštro.

Vrijeme prolazi, meni u mislima o tome kako nisam dao karte jednoj djevojci, a obećao sam. Razmišljam i o tome ko mi šalje poruke, ko može da zove, u glavi mi sto osoba, ali i jedna najvažnija iz Beograda koja mi ne da da spavam u Dohi. Da ne pričam o tome da je Srbija – Brazil „ispred vrata“. Svaki put je ušao neko drugi u tu klaustofobičnu sobu da pita hoću li nešto, a ja sam samo tražio da idem. Dakle, slobodu su mi uskratili zbog prokletih 50 dolara (i opet pozdrav za mjenjačnicu na Dimitrijali).

Ne znam koliko ima sati, ne znam kada izlazim, ne znam da li je ovo neki san, ali znam da ću poludjeti. Nestvarno je šta se dešava, naročito poslije užasa i problema oko dolaska. Ako je ovo početak, šta da očekujem do kraja prvenstva. Miloš i Aleksandar ginu, vjerovatno će me zaključati u sobu da ne pravim gore stvari od ovih (ako ima gore).

Molim za pomoć da makar ovoj djevojci dam karte, da dođe do zatvora, ali niko ne želi ni da razgovora. U jednom trenutku ulazi jedan tamnoputi momak, građe kao Seku Sanogo, a visine Nikole Žigića. Dobro znate šta sam pomislio zbog boleština u filmovima. Međutim, momak me samo sproveo do istražnog sudije, koji je sat i 20 minuta, koliko sam boravio kod njega, samo ćutao, gledao me poprijeko i nije ništa uradio.

Dakle, lagana blejica, ide gas, jer što bi iko išta uradio. Ima sat, vidim 18:27, mislim se u sebi ima vremena do Brazila. A onda „šamarčina“ života.

Ulazi neki drugi čovjek, pojma nemam šta je i ko je, ali mi uzima akreditaciju i kaže:

- Oho, imaš ulaz na Brazil? Teško čovječe.

Bolje da me maljem udario nego ovo što mi je rekao, ili što bi Marko Đinđić, moj cijenjeni kolega i cimer u redakciji: Kad nisam pao sa stolice.

I opet ja kumim i molim da mi pomognu, da bi se jedan momak, ime mu ne znam, ponudio da me sasluša:

- Samo želim da dam karte toj djevojci, da ode na utakmicu, to mi je jedino bitno – a on mi odmah odgovara:

- Znam da ti je problem, ali šta ako ona slika i okači na Facebook, pa poslije bude da svi znaju gdje si.

Moram da mu objasnim, pokazujem poruke da toga neće biti, on ih kopira i prevodi i vidi da ga ne lažem. Super, kupio sam ga. Poslije pola sata dolazi i kaže:

- Ajde, vjerujem ti, ali nemoj da me za*ebeš. Podijeli joj lokaciju i neka dođe.

Kao bratu sam mu zahvalan, sudeći da je djevojka došla po karte, a on joj ih je iznio i bio veoma ljubazan. Vrijeme opet prolazi, pomirio sam se da neću gledati Srbiju protiv Brazila, nadam se da ću izaći makar tokom utakmice da stignem do Medija centra da pomognem ljudima koji ginu (Petre Laziću, sigurno si mislio na mene).

Međutim, ništa. Ni telefon, ni pasoš, nigdje televizora, a onda kreće i nervoza...

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)