Zanati u BiH su pali na leđa starih zanatlija, nerijetko i onih u mirovini, dok se mladi ako se i odluče za neki od njih većinom otisnu u strane zemlje. Remenara, vunovlačara, stolara je sve manje.

Trenutno je najveća potražnja za keramičarima, a kovača je najteže naći. Poznati mrkonjićki kovač Đuro Milanović kaže da mu se i otac bavio ovim poslom, a on je nakon njegove smrti, 1994. godine nastavio tradiciju. Ostavio je dnevnik u školi i uzeo čekić u ruke.

Pravi sve za poljoprivredu i šumarstvo, jer selo ne može bez kovača, piše Glas Srpske.

Pravim kose, sjekire, kramp, motike i lopate. Sve popularniji su i ugostiteljski programi, ražanj, roštilj, sačevi – rekao je Milanović.

Prema njegovim riječima, mladi se rijetko odlučuju za zanatstvo.

Mladi nauče raditi i odoše. Već sam takvih 35 obučio. Budu po godinu i odoše nakon toga, najčešće u Njemačku – dodaje Milanović.

Iako su posebno cijenjeni u europskim zemljama zanatlije i kod nas mogu lijepo živjeti.

Vjerujem da sada najbolje keramičari prolaze, čak mislim i bolje od liječnika. Po kvadratu naplaćuju 22, 23 marke, a danas urade bez problema 15 kvadrata – kazao je Milanović.
 

Da bi neko bio dobar zanatlija mora usvajati znanje, ali i imati malo dara i veliku želju.

Ako ima volju mlad čovjek može naučiti brzo, ali kovački zanat je najteži, zato što moraš imati dar, kao i umjetnici. Od 56 mrkonjićkih vatri koje su kovale ostale su samo dvije aktivne – rekao je Milanović.

Slično je i kada su stolari u pitanju.

Da su ove zanatlije tražene potvrdio je i Zoran Grbić koji je zahvaljujući svom znanju radio na više kontinenata.

U mirovini sam, ali i sada me stalno neko kontaktira da radim, prihvatim nešto minimalno, dosta sam radio – pojasnio je.

Nema mladih stolara, a oni što nauče brzo odu u strane zemlje. Ovdje je važna tačnost, ali se sve stiče radom i željom da naučite. Na kraju, od ovoga se može lijepo živjeti, tako je bilo uvijek, ali mora se raditi – rekao je Grbić.

(GS, DEPO PORTAL/mr)