Izvor: Okruženje.com
Piše: Boro Kontić (autor je dugogodišnji novinar, dokumentarista, direktor sarajevskog Media Centra)

Istražujući politički, intelektualni i javni život sarajevskog profesora prava, Zdravka Grebe, za potrebe knjige o njegovom životu, pokušavao sam, između ostalog, razjasniti i njegovu ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije, jula 1989. godine. Profesor Grebo je, naime, u sedamdesetogodišnjoj historiji ove partije bio prva ličnost koja se dobrovoljno povukla iz vrha piramide vlasti. Jedan od razloga njegove ostavke, govorio je, bila je činjenica da se partija, krajem 80-tih prošlog vijeka, izgubila kroz rastući nacionalizam. Iz ovoga je proizašlo da je „mnogim komunistima postao draži svoj nacionalista nego najbliži, susjed komunista“. Grebo je uočio da je nacionalizam u Jugoslaviji zapravo instrumentaliziran da se „pogled skloni od nesposobnosti vlasti u rješavanju važnih socijalnih problema“.

Ukratko, razlog za Grebino napuštanje tada jedine jugoslavenske partije bila je i činjenica da je ona kao višedecenijska lijeva partija u samo par mjeseci poletno apsorbovala nacionalizam, tu nesumnjivu karakteristiku desnice. Nekoliko mjeseci kasnije Grebo je prateći predizbornu kampanju za prve, višestranačke izbore u Bosni i Hercegovini, upozoravao da je ona „suluda, jer se ne zna ko je lijevo a ko desno“. Pobjednice tih izbora, tri nacionalne partije, nisu bile desnica a „nisu ni političke stranke, a pitanje je da li se mogu svrstati u pokrete?“

Jedan od razloga njegove ostavke, govorio je, bila je činjenica da se partija, krajem 80-tih prošlog vijeka, izgubila kroz rastući nacionalizam. Iz ovoga je proizašlo da je „mnogim komunistima postao draži svoj nacionalista nego najbliži, susjed komunista“

Uspostava normalnog političkog spektra, sa ljevicom, centrom i desnicom, za profesora Grebu je bilo bitno pitanje budućnosti poslijeratne BiH, jer bi uspostava klasične političke podjele značila konačan kraj vladavine tri populistička pokreta sa nacionalnim predznakom. Profesor Grebo je problem države vidio baš u tome što ljudi glasaju kao pripadnici etničkih skupina, a ne – birajući iz normalnog političkog spektra koji postoji svuda u civilizovanom svijetu.

Pomalo ironično je tvrdio da u BiH niko ne zna ko je ljevica, centar ili desnica ali svi znaju ko je Hrvat, Srbin ili Bošnjak, te da u takvom ambijentu „nijedna normalna ni racionalna koncepcija organizacije države i normalnog života nije moguća, jer su politički programi fotokopije nekog liberalno-demokratskog šablona, što neminovno znači da ponuda, ustvari, ozbiljno ne obavezuje ponuđača“.

Prošlo je par decenija od vremena koje, evo, evociram, ali se na političkom planu ovdje ništa promijenilo nije. Sve se i dalje mjeri samo iz nacionalnog ugla. Oktobra 2016. Skupština Republike Srpske u Banjaluci dodijelila je svečane Povelje osnivačima, povodom 25-godišnjice prvog zasjedanja ove Skupštine. Među njima i Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku, u međuvremenu pravosnažno osuđenim za najteže ratne zločine. Ovo je naišlo na osudu i međunarodnih predstavnika koji su događaj ocijenili kao „neprihvatljivu praksu u modernom i civilizovanom svijetu i izvan opsega evropskih vrijednosti“. Politički pokušaji da se ova odluka povuče, te povelje sa odlikovanjima ratnim zločincima oduzmu, trajala je nekoliko godina.

Profesor Grebo je problem države vidio baš u tome što ljudi glasaju kao pripadnici etničkih skupina, a ne – birajući iz normalnog političkog spektra koji postoji svuda u civilizovanom svijetu

Zamoren jalovim čekanjem, Visoki predstavnik Valentin Inzko je Narodnoj Skupštini RS dao rok od tri mjeseca da se oduzmu povelje s odlikovanjima dodijeljene pravosnažno osuđenim ratnim zločincima. Svoj je zahtjev objasnio time da su „njihovi postupci tokom oružanog sukoba šokirali svijet i uzrokovali nezamislive ljudske patnje“.

Kad je istekao tromjesečni rok, Skupština RS je uz saglasnost svih stranak u rasponu od lijevog do krajnje desnog, jednoglasno odbacila zahtjev Visokog predstavnika. Ovo je bio uvod u veliku krizu u političkom životu BiH, koja još uvijek traje. Ali, niko od političkih predstavnika iz RS nije ni pomenuo da je bilo potrebno samo promijeniti jednu necivilizacijsku odluku. Za sve političare, iako su „na papiru“ od ljevice do desnice, postoji samo jedan krivac: Međunarodna zajednica.

Priča o lijevom, centru i desnom već na ovom primjeru doima se beznadežnom.

(DEPO PORTAL/ad)