Izvor: Analiziraj.ba
Piše: Aida Hrnjić

Sanjam noćas da sam bila na sastanku Kongresmena USA iz Teksasa sa “naftašima” iz te države kao važnom interesnom grupom koja oblikuje državnu politiku, prelijevajući se na svjetske politike i ekonomije, zadajući oblik društvu i demokratskim procesima u toj velikoj, moćnoj Americi.

Gledam  kako Kongresmeni stoje u vojničkom stavu mirno pred onima koji zarađuju plate kompletnoj državnoj administraciji i sa strahopoštovanjem zapisuju sve njihove zahtjeve, odgovarajući na  neke od njih baš tu na licu mjesta.

Okrećem se u snu na drugu stranu svog jastuka, a onda mi dođe na san kako žene Amerike iz grupe Ženski Marš na svojoj godišnjoj večeri odlučuju kojeg kandidata će podržati na narednim izborima pa čujem Oprah Winfrey kako govori da će biti podržani isključivo oni kandidati koji su unutar političkih stranaka i interesnih grupa dali svoj doprinos za zagovaranje i realizaciju Zakona od kojih će Amerikanci profitirati i koji će dodatno učvrstiti temelje demokratije, ljudskih prava i stabilne ekonomije. „Ni jedna grupa ne smije biti izuzeta“ viče Oprah, a poslovne žene, političarke i dive plješću u transu!

Velika je Amerika jer su oni koji je vode dovoljno mali da razumiju bit svog postojanja. Živjela i uvijek velika bila!

Povratak u realnost

Budim se, alarm mog zvona me nasilno vratio u realnost moje skromne spavaće sobe, otvaram oči i razaznajem bijelu nit zore, sjedam na krevet i moj novi dan započinje. Čekaju me nove/ stare desetogodišnje borbe i u užurbanoj jutarnjoj rutini spremam dijete u školu, muža za obaveze, na koncu sebe za dan koji slijedi.

Na poslu koji mi i nije baš posao nego život (vodim centar za podršku djeci s poteškoćama) dočekuje me plava koverta s odbijenicom  na molbu za sastanak iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo, a gdje mi, roditelji djece s poteškoćama molimo ministricu Ivanu Prvulović da razgovaramo i da dođe na sastanak.

„Nije uobičajeno da ministar prisustvuje sastanku članova bilo kojeg udruženja, kao dobrovoljno povezanih fizičkih lica radi unaprjeđenja i ostvarivanja zajedničkih interesa ili cilja“ – napisala nam je ministrica u odgovoru.

Čitam jednom, drugi put, treći, pokušavam razumjeti šta nam je ministrica napisala, pokušavam razumjeti logiku napisanog ali je istinski ne nalazim. Padaju mi na pamet veliki književnici, Nušić i Sterija Popović, njihova djela, ono esencijalno što vijekovima zatire demokratiju naših prostora, a napisano prije dva vijeka.

Ni manje ni više, nego ministrica za socijalna pitanja ne želi sresti roditelje djece s poteškoćama koji su definitivno jedna od najugroženijih kategorija našeg društva, poentirajići nam da smo „interesna grupa“ i nismo baš njen nivo za razgovarati.

Ako je problem to što smo nevladina organizacija, može se reći da bi nama bilo mnogo lakše kad bi funkcionisalo ono što je pod njenom direktnom ingerencijom, ali na žalost svjedoci smo da ne funkcioniše. Ministrica ne zna koliko ima mališana s poteškoćama u Domovima za nezbrinutu djecu u Kantonu Sarajevo, ne zna za njihovu dob niti u kojim institucijama dobijaju usluge skrbi, edukacije i rehabilitacije niti zna koliko ima djece u njenoj ingerenciji za čije postojanje nikada nije čula.

Nekoliko dana nakon mog sna i prve plave koverte, na stolu me dočekuje i druga, čija je suština esencija bosanske zbilje; „građani versus birokratija“ a koja se zove „fali ti papir“.

Nismo ovjerili prošlogodišnje izvještaje

Naime, nakon apliciranja za projekt gdje smo tražili od istog tog Ministarstva da se sufinancira projekat za „Tomatis metod“ , komisija je ustanovila da nemamo ovjerene prošlogodišnje izvještaje. Iste one koje su dobili u originalu krajem prošle godine, svako ministarstvo pojedinačno. Sve smo drugo ovjerili ali eto to nismo, vodeći se predhodnim godinama kad isto nismo, ali je sve bilo u redu.  Ravnih 99 stranica projekta gdje nanovo kopiramo sve te već poslate i primljene originale.

Rekao bi čovjek da se svi ti izvještaji  skeniraju i uvedu u neki sistem pa je dostupno na klik relevantnim institucijama u svako doba. No ne lezi vraže, ništa od toga, iako je baš nedavno politika napravila čitav šou s printanim materijalima za zasjedanje Skupštine Kantona Sarajevo.  Rekla im omražena opozicija da im fali papir, a oni napravili medijsku revoluciju.

Može politika, ne mogu roditelji. Da je ikome stalo i da je htio vidjeti šta mi to hoćemo, nazvali bi nas i rekli da trebamo ovjeriti bivše izvještaje, bez obzira što su originali kod njih. Da je iko pročitao znao bi da smo jedini certificirani za ovaj metod u Kantonu Sarajevo i da su nebrojena djeca potpuno besplatno do sada dobivala ovu uslugu koju inače na komercijalnoj osnovi drugdje plaćaju po 1.200 KM.

Postavlja se pitanje ko bi to sve uradio kad predstavnica izvršne vlasti kaže da nije uobičajeno da priča uopće sa roditeljima neke djece čiji je status u našem društvu – „trećerazredni građani“.

Znamo mi svi da instutucije „sistema“ ne funkcionišu ali ovo je previše čak i za naše vlade jer odiše cinizmom. Da se stvari dodatno kompliciraju i da sve ovo nije nimalo naivno govori i činjenica da je Ministarstvo za odgoj i obrazovanje raspisalo javni poziv za projekte „inkluzije“, gdje odvaja 300.000 KM za cijeli Kanton, pa k tomu još i eksplicite dodaje da je maksimalan iznos za jednu organizaciju, odnosno projekt 70.000 KM.  Samo u našoj organizaciji  je 65 djece, slovom i brojem pa ako taj novac podijelite na njih i na godinu dana, pa dodatno na broj radnih dana, naša izvršna vlast za njih izdvaja ravne četiri konvertibilne marke dnevno!  Možemo im za taj novac kupiti nekoliko žvakaćih guma da se pozabave sigurno je.

Umjesto rješavanja problema u kom se gušimo, naša Vlada snuje sopstvene snove u „Lazy Horse“ (kakvog li znakovitog naziva) Rezortu gdje su zakazali sopstvenu sjednicu. Dok se plati gorivo do tamo i nazad, ručak i kafa i eto godišnjeg budžeta (vjerovatno duplo) za ono što smo mi molili u našem Ministarstvu za socijalna pitanja, a za svoju djecu.

Nemam riječi kojom bih opisala sopstvene snove, oni su tako snažni, živopisni, naginju jednom bogatom raznolikom i šarolikom društvu ljudskih prava, sloboda, progresa i slobode uopće. Kako i na koji način da objasnim ministrici šta je jedno društvo kad je njen stav unaprijed oblikovan očiglednim neznanjem. Mogu samo da joj u svoje lično ime, bez da se dotičemo djece uopće poručim da izuje svoje cipele čijom štiklom pokušava nadoknaditi nedostatak visine koju očigledno treba i proba obuti ravne patike jedne mame koja svaki dan i na nekoliko lokacija mora voditi svoje dijete da bi dobila svu raspoloživu pomoć u njegovom rastu i razvoju. Da se informiše o političkim partijama i interesnim grupama, nije problem rado ćemo joj ustupiti literaturu.

Živjela naša djeca, svaki mjesec i svaki dan u godini, radni i neradni, njihovi roditelji koji biju lavovske bitke, a sve će ovo jedared proći i doći na naplatu.

Jedino što je sigurno za našu Vladu je da će njihov izvještaj o radu biti isporučen pred građane već u oktobru mjesecu. Vidjećemo hoće li im faliti neki papir.

(Analiziraj.ba/DEPO PORTAL/ad)