Izvor: Al Jazeera Balkans
Piše: Mahmoud Allouch

Posljednji veliki pomak u Evropi, od ruske vojne invazije na Ukrajinu, dogodio se prošle sedmice, kada su Finska i Švedska službeno podnijele zahtjev za pridruživanje Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Ironično, zahtjev za pridruživanje uslijedio je kao rezultat ruske ofanzive, za koju je predsjednik Vladimir Putin rekao kako je jedan od glavnih razloga za njeno pokretanje upravo širenje NATO-a prema ruskim granicama.

Iako je invazija na Ukrajinu praktički blokirala napore Kijeva da se pridruži NATO-u, ona je, s druge strane, predstavljala snažan motiv drugim zemljama na prvim linijama s Rusijom da odustanu od desetljeća tradicionalne neutralnosti u nastojanju da se pridruže ovom zapadnom vojnom savezu. Za Švedsku i Finsku, njihovo članstvo u NATO-u predstavljat će čvrst garant protiv svih potencijalnih ruskih prijetnji u budućnosti, poput onoga što se dogodilo s Ukrajinom, i bit će jedna od najznačajnijih negativnih posljedica za Rusiju nakon rata.

Putin će sada imati posla s jačim NATO-om, koji namjerava proširiti svoje zajedničke granice s Rusijom i suočiti se s novom Evropom koja planira povećati vojnu potrošnju na svoje vojske te traži načine da svoje ekonomije odvikne od ovisnost o ruskom plinu i nafti.

Kada je 1950-ih formiran NATO, jedan od njegovih glavnih ciljeva bio je suprotstaviti se Sovjetskom Savezu. Nakon njegovog raspada, NATO je nastojao osigurati evropsku sigurnosnu strukturu koja je dominirala nakon završetka Hladnog rata. No, ruski rat protiv Ukrajine vratio je prioritete NATO-a na suočavanje s Moskvom. Finska i Švedska su 18. maja podnijele zahtjev za ulazak u NATO.

Putin će sada imati posla s jačim NATO-om, koji namjerava proširiti svoje zajedničke granice s Rusijom i suočiti se s novom Evropom koja planira povećati vojnu potrošnju na svoje vojske te traži načine da svoje ekonomije odvikne od ovisnost o ruskom plinu i nafti

Uprkos iznenadnoj prepreci koju je Turska postavila zbog nesuglasica s dvjema državama oko pitanja povezanih s antiterorizmom i sankcijama, zapadne prijestolnice vode intenzivne pregovore s Ankarom kako bi prevladale tu prepreku, što će vjerovatno uroditi plodom. Za razliku od Ukrajine i Gruzije, kojima je dato obećanje prije nekoliko godina da će postati dio NATO-a, Finska i Švedska nisu ranije planirale ulazak u savez. Dvije države su članice Evropske unije i imaju zajedničke programe vojne saradnje s NATO-om. I pored toga, ovo pristupanje bi izazvalo dodatne promjene na mapi geopolitičke borbe između Rusije i Zapada.

Osim toga što će pružiti zaštitu novim članicama od potencijalnih ruskih prijetnji u budućnosti, širenje će NATO-u donijeti dodatne političke, vojne i ekonomske kapacitete te povećati njegove geografske i vojne sposobnosti za odbranu baltičkih država koje su dugo bila slaba tačka NATO-a. Također, to će Alijansu učiniti glavnim igračem u borbi s Rusijom za utjecaj, energetske resurse i alternativne transportne linije na Arktiku. Sve te prednosti čine se vrlo privlačnim za NATO i za nove zemlje koje mu se žele pridružiti.

Širenje NATO-a nosi i rizike

Međutim, širenje NATO-a nosi i rizike. Na Zapadu se širenje NATO-a često promoviralo kao jačanje globalne sigurnosti i stabilnosti. Sada se to smatra neizbježnim sredstvom odvraćanja Putinovih ekspanzionističkih ambicija i čini se realističnijim u pogledu na Rusiju i njen odnos sa državama u okruženju. Budući da rat u Ukrajini traje već nekoliko mjeseci, a čini se da mu se još uvijek ne nazire kraj, bit će teško predvidjeti njegove konačne geopolitičke posljedice te da li će Rusiju uistinu učiniti slabom i bez resursa da ugrozi susjede, ili će povećati njenu smjelost i agresiju prema zemljama NATO-a.

Na Zapadu se širenje NATO-a često promoviralo kao jačanje globalne sigurnosti i stabilnosti. Sada se to smatra neizbježnim sredstvom odvraćanja Putinovih ekspanzionističkih ambicija i čini se realističnijim u pogledu na Rusiju i njen odnos sa državama u okruženju

Od raspada Sovjetskog Saveza, ruska opsesija širenjem NATO-a uvijek je bila faktor koji je kvario rusko-zapadne odnose. To se može primijetiti u postupnom slabljenju tih odnosa tokom talasa širenja koja su se dogodila krajem prošlog stoljeća. Mađarska, Poljska i Češka pridružile su se NATO-u 1999. godine, zatim su ih 2004. slijedile Bugarska, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Latvija, Litva i Estonija, kao i Albanija i Hrvatska 2009. Zatim se pridružuju Crna Gora 2017. i Sjeverna Makedonija 2020. No prekretnica u odnosima nastupila je 2008. kada je savez obećao na samitu u Bukureštu da će doći do priključivanja Gruzije i Ukrajine.

Nekoliko mjeseci nakon tog obećanja, Rusija je odgovorila invazijom na Gruziju, odvojivši od njene teritorije Južnu Osetiju i Abhaziju. Zatim je 2014. pripojila ukrajinski poluotok Krim, a trenutno nastoji odvojiti regiju Donbas. Nema opravdanja za invaziju na zemlje čije su granice priznate u Ujedinjenim narodima i nasilnu promjenu njihove geografske karte, ali ne treba zanemariti ulogu koju je širenje NATO-a odigralo u oblikovanju Putinovog neprijateljstva.

NATO je dva puta napravio velike greške, prvu kada mu se povećao apetit za širenjem pri čemu nije vodio računa o ruskoj osjetljivosti, misleći da je Moskva preslaba da se odupre takvom širenju. Drugu grešku je načinio kada je obećao Gruziji i Ukrajini da će se pridružiti savezu, a nije bio u stanju da to sprovede u djelo. Kijev i Tbilisi je učinio legitimnim metama Rusije, a da im nije pružio zaštitu. Kratki osvrt na povijest rusko-zapadnih odnosa u posljednja dva desetljeća jasno pokazuje da je širenje NATO-a izvršilo dodatni pritisak na Moskvu te učinilo da se osjeća kao da ju je Zapad opkolilo.

Svako novo širenje saveza moglo bi povećati pritisak na Putina, a mala je vjerovatnoća da će se njegovo neprijateljstvo prema tom širenju smanjiti. Zapravo, Putin nije bio jedini ruski čelnik koji se žestoko protivio širenju saveza. I prije njega je to činio predsjednik Boris Jeljcin 1990-ih, kada su bivše sovjetske republike podnijele zahtjev za pridruživanje NATO-u, uprkos obećanju koje je James Baker, tadašnji američki državni sekretar, dao Sovjetskom Savezu da neće širiti granice NATO-a.

NATO je dva puta napravio velike greške, prvu kada mu se povećao apetit za širenjem pri čemu nije vodio računa o ruskoj osjetljivosti, misleći da je Moskva preslaba da se odupre takvom širenju. Drugu grešku je načinio kada je obećao Gruziji i Ukrajini da će se pridružiti savezu, a nije bio u stanju da to sprovede u djelo

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, mnogi zapadni mislioci raspravljali su o tome je li mudro širiti NATO. Ocjena ove ekspanzije varira ovisno o perspektivi iz koje se čita. Ako je cilj širenja bio jačanje evropske sigurnosne strukture, rezultat četiri desetljeća širenja Alijanse nije jamčio kontinuitet te strukture. Ako je njegov cilj bio zadržati Rusiju slabom i nesposobnom da predstavlja prijetnju evropskom kontinentu, onda je taj cilj postignut tokom tih desetljeća, ali nije mogao potaknuti Putina da prekine veze Rusije sa svojom sovjetskom prošlošću.

Uzajamno nepovjerenje

Zapadnjaci su invaziju na Ukrajinu pročitali kao Putinovo intelektualno zastranjenje, a to se čini ispravnim s obzirom na to da se ruski predsjednik pozivao na historiju na sebi svojstven način kako bi legitimizirao invaziju. No Zapad nije priznao da je ekspanzionistička politika NATO-a doprinijela tom zastranjenju. Ekonomska integracija koju su postigle Evropa i Rusija tokom posljednja dva desetljeća uglavnom je igrala važnu ulogu u održavanju evropske sigurnosne strukture.

Međutim, projekti širenja NATO-a umanjili su koristi ove integracije za Rusiju. Mnogi zapadnjaci Putinovo zastranjenje pripisuju izolaciji koju je sebi nametnuo u posljednje dvije godine zbog pandemije korona virusa. No to je vrlo naivno objašnjenje.

Za razliku od prijašnjih uvjeta u kojima su se odvijale operacije proširenja NATO-a, što je pratila relativna stabilnost rusko-zapadnih odnosa, novi planovi za širenje dolaze u trenutku kada su odnosi pali na najniži nivou od kraja Hladnog rata, što pogoršava ambijent uzajamnog nepovjerenja između dvije strane.

Da bi se izbjegao novi hladni rat potrebno je usredotočiti napore na pronalaženje rješenja za okončanje tragičnog rata u Ukrajini te razmišljati o tome kako potaknuti Rusiju da se vrati u politički realizam

Iako se u pogledu prava na širenje Alijansa oslanja na Helsinški finalni akt iz 1975. godine, koji je potpisao Sovjetski Savez, a koji omogućuje zemljama da biraju svoje saveznike, ovo pravo zanemaruje realne i logične uvjete koji uređuju odnos između Moskve i NATO-a. Finska i Švedska su dugogodišnje članice Partnerstva za mir. Dvije države su na kraju ipak odlučile da im samo članstvo u NATO-u može donijeti pravi mir.

Čini se da je to valjan zaključak za obje zemlje, ali je neizvjesno hoće li današnje širenje NATO-a u konačnici donijeti dugoročni mir Evropi. U ovom trenutku će biti teško razmišljati o mogućnosti povratka strategiji ekonomske integracije između Rusije i Zapada i zajedničkoj koordinaciji potonje i NATO-a.

Da bi se izbjegao novi hladni rat potrebno je usredotočiti napore na pronalaženje rješenja za okončanje tragičnog rata u Ukrajini te razmišljati o tome kako potaknuti Rusiju da se vrati u politički realizam.

(AJB/DEPO PORTAL/ad)