Nova.rs prenosi anonimnu ispovijest žene koja je radila sezonu u Hrvatskoj kao ispomoć u kuhinji, nakon čega se više nikad nije vratila u to mjesto...

„Sve je u početku djelovalo kao mnogo dobra priča. Radiš osam sati u restoranu koji gleda na more, a imaš organizovan i smještaj i hranu. Da ne pričam da je plata bila skoro dvije hiljade eura za ispomoć u restoranu. Ne moraš da brineš ni za šta i jedino na šta se ljudi nekako fokusiraju prije nego što odu tamo su – more i novac.

Stigla sam u jedno malo mjesto blizu Makarske i bila orna da radim. Pokupili su me na autobuskoj stanici i sve vrijeme su me upućivali u posao, a nisam bila ni svjesna da ću nakon trinaestočasovnog putovanja autobusom – odmah biti bačena u kuhinju da radim. Ali, okej, već mi je pred sam dolazak u smještaj sve bilo jasno, imala sam sat vremena da se smjestim u sobu, iskuliram i spremim za smjenu. Možete misliti u kakvom sam stanju bila.

Elem, u razgovoru za posao rečeno je da se radi o apartmanima za zaposlene koji se sastoje iz sobe sa dva kreveta, dva mala ormana i zajedničkim kupatilom. Međutim, kada sam ja stigla tu, ispostavilo se da su ti ‘apartmani’ u stvari sobe, a da kupatila ne da nije bilo u svakom apartmanu, nego uopšte nije postojalo ni jedno. Bilo je tri sobe sa krevetima na sprat, te je nas 12 koristilo jedan wc – koji se nalazi u sklopu apartmana u kom su boravile gazde. Ne daj Bože da ti se pripiški u sred noći, a oni bi zaključali svoj apartman da se naspavaju, te smo mi morali da se snalazimo. Samo ću reći, postojalo je veliko dvorište, i nije mi žao.

Posteljina je bila  čista, mirisala je, ali baš stara. Čaršavi su na sebi imali pečate iz nekih bolnica, a ćebad je bila vojnička. I znate šta, nije nas bilo briga, toliko bismo bili umorni da niko od nas nije ni zagledao u šta uveče leže.

A što se tiče pranja veša, mašina se uključivala jendom nedjeljno i to za svaki sobu po jednom, pa vi računajte koliko odjeće stane u te tri ture. Dosta toga smo prale na ruke i to uglavnom u sred noći kako gazde ne bi vikale što trošimo silnu vodu na česmi u dvorištu.

Ali da se vratim ja na posao.

Prvi radni dan sam doživjela da se deru na mene jer sam previše spora, kao i da gulim krompir previše ‘debelo’ i pitanje koje mi je bilo kao šamar: ‘hoćeš ti platiti sav taj višak krompira koji baciš?’ Iako je očigledno krompira bilo i previše jer su gajbe sa istim smrdjele na pokvareno povrće – jer su se donji slojevi totalno ugruvali i od vrućine već raspadali. Ali, okej, rekla sam sebi da neću da odustanem i da sam došla da zaradim makar crkla – ipak je to vrlo značajan novac i mogla bih da budem mirna za bar dvije godine studija, što uopšte nije malo.

Sve u svemu, smjena mi je počinjala u 14h, što bi značilo da radim do 22h… ali malo morgen. Radilo se dokle god su gosti dolazili, a s obzirom da se nalazimo uz more – njih je uvijek bilo. Makar to bili pijani Englezi koji u 12 svraćaju na burgere… Da, u primorskom restoranu pravili su i burgere.

I tu noć zatvorili smo u jedan sat poslije ponoći, a ispomoć u kuhinji se pretvorila u pomaganje u čišćenju i raspremanju cijelog restorana. I prepakivanju namirnica koje su se ponovo zamrzavale.

Nisam stigla ni sa kim lijepo ni da se upoznam, a već sam željela da idem kući.

Ako mislite da na moru u skupocjenim restoranima jedete svježe morske plodove – varate se. Uglavnom su to bile smrznute uvezene namirnice, jer je tako jeftinije, i da ne pričam da se to nekoliko puta zamrzavalo i odmrzavalo. Što sam potvrdila u razgovoru sa još nekoliko sezonaca koji su radili u različitim restoranima.

Kuvar je bio ludilo. Mislim da se nikad nije kupao, uvijek je bio prljav i pušio je cigaru dok kuha, a ovo je važio za jedan od boljih restorana u tom mjestu. Zaista. Lokalci su baš bili ponosni na njega.

Motiv – novac. Opravdavali su sve velikim platama i pitanjem: ‘Misliš da bi negdje zaradila toliko za ovaj poslić?’ Poslić…

Jedino zbog čega zaista odeš kući sa punim džepovima je zato što od premora nemaš snage ni da odeš do prodavnice, a kamoli u neki izlazak. Za prvih mjesec dana otišla sam tri puta na plažu, i bilo je jezivo. Drugarica koja je kasnije stigla uopšte nije bila iznenađena da su takvi uslovi rada, ona potiče odatle i zna se da su sezone najteže. Tada mnogi od njih, prema riječima mog druga koji ima apartmane, žive bukvalno u jednoj, dvije prostorije kako bi sav ostali prostor mogli da izdaju. Ko se time bavi, za ljeto ne zna.

Da se vratim na ovo, nismo ni mi znali. Liniju sam dotjerala od silnog znojenja, teglenja teških džakova i korpi, ali i ograničenih porcija koje su nam gazde određivale. Jedan dečko, koji je inače bio dva metra visok i kao od stene odvaljen, onako jak, grdosija je nekad bio toliko gladan da bi jeo ostatke koje bi gosti ostavili u tanjiru, jer, čisto da naglasim – sav novac bismo dobijali na kraju, tako da je rijetko ko imao uz sebe višak para za trošak.

Svaka pauza se mjerila, svaka cigareta brojala i svaki odlazak u toalet bilježio. Bili smo kao u vojsci.

Ali, izašli smo iz toga jači nego ikad. Kada je otkucao drugi mjesec, kolektivno je nas osmoro od desetoro dalo otkaz i dvije nejdelje smo proveli uživajući, ali opet, dijeleći prostorije za spavanje – valjda neki stokholmski sindrom. Dobili smo takav ten da su nam svi zavidjeli, a samo mi smo znali kakvu golgotu preživjesmo. I dan danas se sprdamo hoćemo li tamo ponovo, a iskreno da vam kažem – mislim da se u to mjesto više niko od nas nije više ni vratio.”

(Nova.rs/DEPO PORTAL/ad/Foto:Ilustracija)