Piše: Prof. Vedad SMAILAGIĆ

Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo je proteklih dana pokrenulo dva bitna procesa: Tender za otkup udžbenika i Prednacrt zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u Kantonu Sarajevo. Dok nacrt Zakona doživljava kritike u jako uskom krugu jako dobro upućenih, i ćutnju politički odgovornih, tender je doživio lavinu kritika izdavača udžbenika iz Kantona Sarajevo.

Mediji, naime, nekoliko dana za redom prenose proteste izdavača iz Sarajeva koji u raspisanom tenderu sebe ne prepoznaju jer je predviđen samo otkup udžbenika od izdavača koji nude sve udžbenike za svaki predmet jednog razreda. Drugim riječima, Ministarstvo vidi neki veliki problem ako učenici npr. 7. razreda za matematiku koriste udžbenik jednog izdavača, a za biologiju drugog.

Sam po sebi tender vjerovatno nije smišljeno koncipiran da bi nekoga uključio ili isključio i vjerovatno mu je krajnji cilj izgradnja udžbeničke politike u Kantonu kroz pojednostavljenje odabira udžbenika i izdavača. Ovakav tender samo je rezultat višegodišnje neobjašnjive želje, čini mi se, svakog ministra obrazovanja u Kantonu ili Bosni i Hercegovini, a valjda prema uzoru iz socijalističke Bosne i Hercegovine, ili iz manjeg entiteta, da za svaki predmet u svakoj školi za svakog nastavnika bude predviđen samo jedan udžbenik – rečeno krilaticom „jedan, ali kvalitetan“ – što bi po raznim osnovama bilo ne samo kratkovida nego i pogubna odluka upravo po obrazovanje.

Iz procesa odabira udžbenika ili bilo kojeg nastavnog sredstva ne može ni u kojem slučaju biti isključen sam nastavnik - iz barem dva razloga...

Kao prvo, o kvalitetu svega pa i udžbenika može se govoriti samo ako postoji konkurencija koja nam s jedne strane daje mogućnost poređenja, a s druge strane potiče neprestan naučni i stručni rad u svim aspektima udžbeničkog izdavaštva. Konzervativna udžbenička politika koja bi dovela da stanja jedan predmet – jedan udžbenik, pa makar to bilo i na četiri godine nakon čega bi slijedilo ponovno otvaranje postupka izbora udžbenika, jednostavno bi usporila i zaustavila neophodan i neprekidan rad na usavršavanju i doradi udžbenika od strane izdavača i autora, a među samim izdavačim još više povećala sukobe i neprijateljstva i do krajnjih granica opteretila recenzente.

Kada se u obzir uzmu honorari autora i cijene grafičkog dizajna pri razvoju jednog udžbenika, ta konzervativna udžbenička politika sigurno bi djelovala destimulativno za ulaganje u razvoj udžbenika, ali bi istovremeno otvorila prostor za razne mahinacije u recenziranju i ocjenjivanju i time u konačnici ugrozila krajnji cilj Ministarstva, a to je „jedan, ali kvalitetan udžbenik“. U današnjoj situaciji, netačnih, nepreciznih, neistinitih, metodoloških i konceptualno promašenih udžbenika koji postoje u Kantonu Sarajevo, a i u drugim kantonima (nema ovdje potrebe da komentiram nacionalističku i antibosanskohercegovačku udžbeničku politiku sa hrvatskim i srpskim predznacima), ministarstva obrazovanja kantona uz eventualnu koordinaciju odgovarajućeg federalnog ministarstva morali bi u stvari razmisliti o izgradnji fonda za poticaj razvoju udžbenika i time odgovorno djelovati u odgoju i obrazovanju te podržati izdavače i knjižare praktično u jedinoj aktivnosti koja im koliko toliko omogućava tržišno preživljavanje.

Drugo, iz procesa odabira udžbenika ili bilo kojeg nastavnog sredstva ne može ni u kojem slučaju biti isključen sam nastavnik – iz barem dva razloga: Ako vlast – kao što predviđa Zakon o udžbenicima (inače sasvim nepotreban zakon koji se bavi stvarima koje se jednostavno mogu i moraju uključiti u Zakon o školskom obrazovanju i odgoju) – propiše nastavniku udžbenik kojim će raditi i zabrani upotrebu bilo kojih drugih nastavnih sredstava i pomagala, onda ta vlast sa nastavnika skida odgovornost za eventualne loše rezultate i preuzima je na sebe. U tom trenutku svaki nastavnik suočen sa kritikom lošeg uspjeha njegovih učenika može se pravdati lošim udžbenikom i zakonskim ograničenjima u svome radu.

Elementarni dio te strategije je, naravno, vraćanje ili postavljanje nastavnika a ne udžbenika u centar nastavnog procesa, ili bolje rečeno provođenje obrazovanja kroz odnos nastavnik-učenik, umjesto kroz odnos udžbenik-učenik

Osim toga, ovako zamišljena reforma školstva, pogotovo sa nepotrebnim Zakonom o udžbenicima, udžbenik postavlja u centar obrazovanja, a nastavnika, već tradicionalno u BiH, gura na margine procesa definirajući ga usputnim faktorom obrazovanja, o čemu se zadnjih dana i drugi pisali u kontekstu kritike Nacrta novog zakona odgoja i obrazovanja. Ispravna strategija u kreiranju udžbeničke politike mora istovremeno voditi računa o udžbeniku ali mnogo više o nastavniku, izgradnji njegovog vlastitog pristupa u nastavi i dati šansu svim pozitivno recenziranim udžbenicima koji bi zajedno sa pripadajućim recenzijama kao informacija i orijentacija za nastavnike bili objavljeni na službenoj stranici Ministarstva.

Sam izbor udžbenika mora biti prepušten nastavnicima uz obavezu da ih koriste minimalno četiri godine koliko je otprilike vijek kvalitete što štampe što samog sadržaja udžbenika. Elementarni dio te strategije je, naravno, vraćanje ili postavljanje nastavnika a ne udžbenika u centar nastavnog procesa, ili bolje rečeno provođenje obrazovanja kroz odnos nastavnik-učenik, umjesto kroz odnos udžbenik-učenik. I novoformirani Institut za preduniverzitetsko obrazovanje u Kantonu Sarajevo će se vrlo brzo morati, ili se već morao, pojaviti u javnosti Kantona Sarajevo ne samo sa imenima direktora i članova Upravnog odbora nego i sa idejama i planovima razvoja i podrške prije svega nastavnicima i time konačno opravdati svoje postojanje. Činjenica da se sa Instituta ništa ne čuje, dok Ministarstvo forsira udžbenički tender i novi zakon, pomalo nagovještava određene greške u koracima ili izborima.

Vrlo često se čuje još jedan razlog u korist politike jedan razred-jedan udžbenik: Neki učenici promjene školu, neki dođu iz drugog kantona pa je, navodno, jako veliki problem prilagoditi se novom udžbeniku. Malo čudan argument, s obzirom na veliki broj djece koja sa svojim roditeljima napuštaju BiH, uopće ne razmišljajući kakvi će ih udžbenici dočekati u 9. Klasse der Gesamtschule in Sindelfingen.

Ako smo nezadovoljni obrazovanjem u BiH, onda treba razjasniti jesmo li nezadovoljni kurikulumima ili smo nezadovoljni ishodima ili smo nezadovoljni nastavnicima ili svim tim skupa

Nacrt novog Zakona dolazi kao instrument reforme školstva i prati višegodišnji proces kurikularne reforme, kako se kaže, zasnovane na ishodima učenja. Teško je vjerovati da dosadašnja školska nastava i dosadašnji kurikulumi nisu bilo zasnovani na nekih ishodima. Možda ne pogrešnim, ali ipak su morali postojati ti neki ishodi, pa makar nazivani običnom bosanskom riječju „ciljevi“. Osim toga, svaki i prosječan nastavnik ne drži nastavu samo radi držanja nastave nego ima neke svoje zamišljene ishode učenja kao cilj.

Ako smo nezadovoljni obrazovanjem u BiH, onda treba razjasniti jesmo li nezadovoljni kurikulumima ili smo nezadovoljni ishodima ili smo nezadovoljni nastavnicima ili svim tim skupa. Vjerovatno sve skupa, ali dok s jedne strane već godinama velika ekipa stručnjaka promišlja o kurikulumu i njegovoj reformi, ostaje nejasno ko razmišlja o ishodima i ko razmišlja o nastavnicima. Treba li nama reforma kurikuluma, reforma ishoda ili reforma zapošljavanja nastavnika.

Upravo u kontekstu ovog problema i svih aktuelnih političkih dešavanja predloženi nacrt zakona ima jednu nedorečenosti ili nepreciznost u samim globalnim ishodima odgojno-obrazovnog rada. Sva probosanska politika, naime, bazirana je na konceptu „građanske države“ kao protuteže nacionalističkim i u pravilu fašističkim političkim konceptima sa hrvatskim i srpskim predznakom. Međutim, u nacrtu Zakona o odgoju i obrazovanju sama riječ „građansko“ pojavljuje se samo uz JMBG, dok se s druge strane forsira razvijanje svijesti o „nacionalnoj pripadnosti“ i „nacionalnog identiteta“. Problem sa ovim je, a na to je prije nekoliko dana skrenuo pažnju i prof. dr. Nenad Veličković, što nije jasno kojeg nacionalnog identiteta.

Član 51.2. nacrta zakona predviđa da je dio evidencije o učeniku i njegova ili njena nacionalna pripadnosti što u nas znači Bošnjak, Srbin, Hrvat ili nešto četvrto. Da li će se onda u skladu sa ovim zakonom u Kantonu Sarajevo koristiti kurikulumi čiji će jedan od ishoda biti razvijanje svijesti npr. o srpskoj nacionalnoj pripadnosti i ako da, ko će definirati kakav je to srpski identitet koji je zamišljeni ishod. Ako se pak misli na bosanskohercegovačku nacionalnosti, onda nema posebnog smisla to evidentirati za učenike. A posebno je pitanje, da li iko ima pravo da učenicima pored njihovih roditelja definira nacionalnu svijest i odnos prema nacionalnom.

Problem je prije svega što Vlada reformu školstva razumijeva kao komunalni problem te se predlažu dosta jednostavna rješenja (poput tendera za udžbenike), a u obrazovanju nema jednostavnih rješenja

Uglavnom, ukoliko već postoji čvrst konsensuz probosanske politike da se u svim političkim diskusijama kao modus očuvanja Bosne i Hercegovine forsira koncept građanskog, onda se to mora tako reći i u obrazovanju i „građansko“ definirati kao ishod školovanja. Inače je sasvim jasno, da je pozivanje na građansku državu i evropske prakse samo floskula za kafanske razgovore sa Satttlerom, Escobarom i sličnim svjetskim medijatorima.

Na koncu, aktualna vlast u Kantonu Sarajevu pokazuje zaista veliku dozu entuzijzma i želje da pokaže kako odgovorna vlast funkcionira. I mora se reći, da ima i uspjeha. U javnosti se vide mnoge nove stvari. Neke od njih često su i banalne poput asfaltiranja ulica, ali za to je prije svega kriva ona višegodišnja vlast koja se promovisala svečanim otvaranjem trotoara. Međutim, svi uspjesi aktualne kantonalne vlasti isključivo su komunalne prirode čemu treba pridodati i dosta suvereno upravljanje borbom protiv corone.

Ipak, za uspjehe na višim intelektualnim nivoima, a prije svega u obrazovanju, aktualna vlast još, a to znači od zadnjih općih izbora, ne uspjeva da se pokrene. Problem je prije svega što Vlada reformu školstva razumijeva kao komunalni problem te se predlažu dosta jednostavna rješenja (poput tendera za udžbenike), a u obrazovanju nema jednostavnih rješenja. Treba reći da Vlada tu nema neku posebnu pomoć kantonalne skupštine čiji zastupnici pri pokušajima reforme obrazovanja uglavnom traže sebe u zakonima i uglavnom nemaju vremena, želje ili kapaciteta za sagledavanja međusobne kompleksne povezanosti i uvjetovanosti svih faktora u obrazovanju.

Drugačije rečeno: skupština u kojoj pola zastupnika u toku mandata promijeni stranku i u kojoj zastupnici pitaju kada će biti zatvoren šaht u ulici Anđelka Lažetića u Hadžićima ili pokošena trava na Koševskom brdu, ne može donositi zakone o obrazovanju. Tu nas je Dayton dobro pogodio!

(DEPO PORTAL/ad)