Da li se mogla spriječiti eskalacija sukoba između Rusije i Ukrajine? U čemu je griješio Zapad? Da li su Evropska unija i NATO ostavili Ukrajinu na cjedilu? Zašto je Zelenski nedorastao situaciji? U čemu se "preračunao" Putin? Koliko su realna opasnost neonacističke grupe, poput Azova?

Na ova i brojna druga pitanja koja se tiču aktuelne ratne situacije u Ukrajini za DEPO Portal odgovara Esad Duraković, bh. akademik i intelektualac koji u svojim tekstovima otvoreno progovara o geopolitičkim ciljevima Zapada, kritikujući poteze svjetskih moćnika koji stalno i iznova dovode do novih tragičnih sukoba.

Invazija na Ukrajinu, nažalost, još je jedna takva priča...      

   
Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Akademiče Durakoviću, često ste u ranijim tekstovima i obraćanjima kritikovali Zapad i njegove geopolitičke ciljeve, kao i (vojne) intervencije koje su zarad tih ciljeva vršene... Kako gledate na aktuelnu situaciju u kojoj Rusija vrši invaziju na susjednu suverenu Ukrajinu? Zašto je došlo do napada?

Ruska agresija na Ukrajinu je vrlo kompleksan problem. No, izvan svake sumnje i bezuslovno ta agresija je za osudu jer nijedna i ničija agresija na suverenu zemlju ne može biti prihvaćena. Međutim, određen dio odgovornosti za tu invaziju imaju i drugi akteri na međunarodnoj sceni jer nisu učinili sve što su mogli i što su morali učiniti da bi se agresija izbjegla. Zapad je imao pogrešan odnos prema Ukrajini, pa i prema Rusiji, jer je uporno eksplicirao svoje namjere da Ukrajinu prime u NATO, a to bi značilo da NATO na samim granicama Rusije instalira svoje oružje. Svakom iole pametnom jasno je bilo da to Rusi neće dopustiti ni po koju cijenu. Situacija snažno podsjeća na kubansku krizu – kada je Hruščov instalirao rakete takoreći nadomak SAD. Znamo kako je svijet bio blizu nuklearnog rata i kako je – srećom – kriza završila. Poseban problem u kontekstu te konfrontacije velikih je to što Putin vjerovatno ima ambicije da restaurira granice SSSR-a. Ali, NATO mu je dao povod, ili izgovor za napad na Ukrajinu. Nažalost, stradala je jedna zemlja i njen nedužan narod u odmjeravanju snaga i interesa velikih.

Da li se ipak mogla spriječiti eskalacija sukoba ili je tragedija, naprosto, bila neizbježna?

Umovi koji nastoje stvoriti ili restaurirati velika carstva, imperije, naročito su opasni jer oni imaju iskrivljenu percepciju stvarnosti. Oni zapravo ne priznaju stvarnost već se vode nekom devijantnom fikcijom. Zato je ostvarenje njihovih ciljeva uvijek najviši nivo nasilja nad stvarnošću; to je stvaranje velikih država, imperijalnih projekata kakvih je prepuna povijest – sve do ovoga Putinova carstva ili Vučićeva Srpskog sveta. Povijest uporno i neporecivo svjedoči da takvi projekti nisu donijeli sreću ni onima koji su ih stvarali niti onima na čiji račun su stvarani. Naprotiv, to je pouzdan recept za epske nesreće ili tragedije. Velike katastrofe, strašni ratovi uglavnom su počinjali nečijim pogrešnim procjenama.

No desilo se nešto paradoksalno, Putinu je uspjelo ono što nikom prije nije - da ujedini cijelu Evropu i veći dio svijeta. Također, i mnoge istorijski neutralne države sada ozbiljno razmišljaju o ulasku u NATO, što nikad ranije nije bio slučaj. Kako se to može tumačiti, da li je to za Putina (ne)očekivani slijed događaja ili će sve to polučiti posljedice koje još ne možemo sagledati?

Da, Putinova agresija jest ujedinila veći dio svijeta, ali nije i cijeli svijet. Jer, ima i onih zemalja koje nisu stale uz bok većini zemalja Zapada. Neke od tih distanciranih zemalja pamte agresiju NATO snaga ili SAD na određene muslimanske zemlje i one su zbog svojih razloga empatijom na strani Rusije. No, svako zlo ima i svoje dobro – kako se kaže u narodu. Putinovo zlo jest trgnulo zapadni svijet, pokazujući kako despotski umovi mogu biti fatalno opasni. Istovremeno, veoma važno bi bilo da zapadni svijet shvati – a na osnovu svega što smo u ukrajinskom ratu vidjeli ne bi se reklo kako je to Zapad shvatio – kako je odveć opasno narušavati postojeće geopolitičke odnose u svijetu, te da je zaista previše rizično primicati svoje opasno oružje „dvorištu“ druge ili treće sile.

Kako vidite ulogu Evropske unije i NATO-a u ovom sukobu? Smatrate li da su Ukrajinu na neki način ostavili na cjedilu i/ili da su mogli i morali više učiniti kako uopće ne bi došlo do rata?

NATO je od početka javno govorio da neće svoje snage uključivati u eventualni sukob Rusije i Ukrajine. To je i bilo očekivano. EU ionako nema svoju vojsku. Zelenski je bio odveć naivan kad je mislio da će ga direktno pomagati. Ove dvije alijanse, ili unije, šalju i slat će oružje Ukrajini, ali će ukrajinski narod krvariti i njegova materijalna dobra će se rušiti. Po mome dubokom uvjerenju, EU i NATO nisu smjeli podsticati Zelenskog da ide do kraja, a oni su to učinili i ostavili su ga da sam ratuje. Bilo je tu još prostora za diplomatiju. Ključna stvar koju često ponavljam jest to da je Zelenski morao uvjeriti svijet i Rusiju da će njegova zemlja biti neutralna. No, radilo se suprotno tome.

Prema svemu sudeći, čini se da je uspjeh Rusa u okupaciji Ukrajine ispod očekivanog. U čemu se Putin 'preračunao'? Je li je moguće da nije očekivao otpor Ukrajinaca i da je previše nade polagao u separatističke i proruske snage u Ukrajini?

Rusi ne mogu okupirati Ukrajinu u smislu da je trajno zadrže pod kontrolom, jer valja računati na otpor naroda, čak na gerilu. Ukrajinci će biti naročito motivirani za odbranu – sve više ukoliko je ruski napad suroviji i razorniji. Moguće je da Putin osvoji priobalje (valjda mu je to i glavi cilj), ali sam uvjeren da Ukrajinu ne može trajno pokoriti. Tu se prevario, ako je na to računao.

Evropska unija i SAD su naklonjeni Volodimiru Zelenskom. Kako procjenjujete ukrajinskog predsjednika, njegove poteze netom prije i tokom invazije?

 
Odgovornost u ovoj tragediji vidim u ponašanju predsjednika Zelenskog koji je bio i ostao nedorastao situaciji. Cijelo vrijeme sam bio u čudu kako taj čovjek sve radi pogrešno i protiv interesa vlastite zemlje. U vrijeme kada mu je takva sila kao što je Rusija postavila na granice oko 150.000 vojnika, ozbiljno prijetećih, on uporno ponavlja kako će Ukrajina u NATO i tako stalno gura prst u oko Putinu. Daje mu povod za napad. Odgovoran i zreo političar na mjestu predsjednika Ukrajine imao je samo jednu spasonosnu alternativu: uvjeriti Rusiju i cijeli svijet da njegova zemlja neće u NATO, ali ni u savez s Rusijom; morao je snažno insistirati na neutralnosti svoje zemlje. Ne, on je sve radio naopako! Pri tome je također morao znati da će NATO i EU ostaviti da krvari njegov narod i da se razara njegova zemlja u žrvnju interesa velikih sila. On naprosto nije učinio ono što je morao učiniti da spasi svoju zemlju.

Na društvenim mrežama i u medijima se vodi rat (dez)informacijama, koje stižu i sa jedne i sa druge strane. Imamo poplavu raznih problematičnih snimaka, za koje je teško utvrditi i jesu li istiniti i kad su nastali? Istovremeno, u Rusiji su već zatvoreni svi mediji koji „specijalnu vojnu operaciju“ nazivaju pravim imenom, a prema svjedočenjima, pogotovo pripadnika mlađe generacije – koja je do prije nekoliko dana „drugu stranu“ mogla čuti putem društvenih mreža Facebooka i Twittera, ali i tih malobrojnih nezavisnih medija, koji su u međuvremenu ugašeni  – mnogi stariji Rusi, koji se oslanjanju na proputinovske medije, ne vjeruju da je u Ukrajini ratno stanje. Mnoge porodice su se podijelile zbog toga što jedni podržavaju Putinove poteze, a drugi ne. Kako Vam se čini taj sukob generacija, ali i trenutna medijska odsječenost ruskog naroda od bilo kakvog drugog pogleda na aktuelnosti?

Još iz antičkog doba pronosi se poviješću jedna Eshilova mudrost: „Prva žrtva rata je istina.“ Svi agresivni režimi najprije su zauzimali medijske kuće; najprije su okupirali medijski prostor da bi mogli ići dalje. Sjetite se, Milošević je najprije okupirao „Politiku“ i TV. Tako je radio i Hitler i drugi. Zašto bi u Rusiji bilo drukčije?! Ovih dana je u Rusiji donesen zakon – jesam li dobro zapazio? – po kome može dobiti 15 godina zatvora svako ko širi „neistine“ o ratu. To je stravično, ali očekivano. Donesena je zakonska osnova za medijski teror i osujećenje istine, objektivnog informiranja. Drugim riječima, o ratu će izvještavati samo onaj ko ga vodi. Propaganda je izuzetno važna u svakom ratu.

Za sada je empatija javnosti, ali i većine država svijeta na strani Zelenskog i Ukrajine kao apsolutne žrtve. Međutim, potraje li rat, kao i borba (dez)informacijama, može li se slika u javnosti preokrenuti?  

Ne vjerujem da se to može preokrenuti. Moguće je samo da dođe do neke vrste zamora. Zapad će formirati svoju sliku a Rusija svoju. Istrajavat će se na tome.

Kao jedan od uslova za prestanak invazije, Vladimir Putin je donedavno navodio denacifikaciju Ukrajine. U međuvremenu je odustao od tog zahtjeva. Kolika su realna opasnost za Ukrajinu, Zapad i Rusiju neonacističke grupe, poput Azova?

U ranijem kontekstu sam spomenuo nužnost ukrajinske neutralnosti. Od početka sam vjerovao da je Putin postavio maksimalne uslove kao što su demilitarizacija i tzv. denacifikacija. To se tako radi: postavite maksimalne uslove da biste dobili ono što je za vas minimum. Rusi neće pristati na članstvo Ukrajine u NATO. Nema šanse! Zato je trebalo od početka pokušati relaksirati krizu garancijama da Ukrajina neće biti članica NATO-a. Šanse za mir bile bi neuporedivo veće. Što se tiče neonacista, oni uvijek u kriznim situacijama vide šansu za svoju ideologiju.

Kakav bi stav o ovom pitanju trebala zauzeti EU?

Evropska unija će, naravno i s pravom, zauzeti negativan stav prema Azovu i sličnima, ali je problem u tome što EU nema snage da adekvatno reagira na rastući talas neonacizma, ili neofašizma, ni u nekim članicama EU.

- kraj prvog dijela -

(DEPO PORTAL/ad)