Ruske oružane snage imaju 700 "nosača" nuklearnog oružja u koje spadaju strateški bombarderi, podmornice na nuklearni pogon i ukopani silosi za interkontinentalne balističke rakete, piše Russia Beyond.

Međutim, rijetko je kome poznato da neki od tih sustava mogu djelovati autonomno i raketirati neprijateljske ciljeve čak i ako čitav teritorij Rusije bude uništen nuklearnim napadom.

Taj se sustav zove "Mrtva ruka". Kako on funkcionira?

Što je to "Mrtva ruka"?

Riječ je o sustavu "Perimetar" (rus. "Perimetr") koji je u SAD-u dobio naziv "Mrtva ruka". On automatski upravlja nuklearnim odgovorom na izvršeni nuklearni napad.

Jednostavnije rečeno, ako teritorij Rusije uslijed nuklearnog napada bude potpuno opustošen, sustav "Perimetar" svojim će vlastitim raketama automatski izvršiti nuklearni napad na neprijateljski teritorij.

Zašto je on napravljen?

Po završetku hladnog rata sovjetski vojni vrh shvatio je da bi samo jedna nuklearna raketa bila dovoljna za uništenje zapovjednog mjesta iz koga se upravlja nuklearnim arsenalom.

Pored toga, bilo je jasno da će se sredstva za radioelektronsku borbu razvijati te će potencijalno moći blokirati kanale preko kojih se upravlja strateškim nuklearnim snagama.

Zbog toga je oružanim snagama bio potreban rezervni plan zajamčenog uzvraćanja putem lansiranja raketa s nuklearnim bojevim glavama iz svih ukopanih silosa.

Koncepcija novog oružja

Izvršavajući ovaj zadatak, sovjetski su inženjeri odlučili napraviti interkontinentalnu balističku raketu koja će se koristiti kao centralni zapovjedni punkt, tj. koja će poslije polijetanja aktivirati sve ostale ukopane silose na sovjetskom teritoriju i lansirati rakete s nuklearnim bojevim glavama u pravcu neprijateljskog teritorija.

Nova će raketa biti smještena u nedavno sagrađeni ukopani silos (koji može izdržati direktan pogodak nuklearne bojeve glave) i imat će unaprijed podešene koordinate leta i radiosignale koje će za vrijeme svog leta slati drugim raketama.

Kako je ovo oružje napravljeno? 

Kao osnova za novu raketu izabran je UR-100N (interkontinentalna balistička raketa, po klasifikaciji NATO-a SS-19 "Stiletto"). Inženjeri su specijalno za nju napravili novu bojevu glavu s moćnim predajnikom.

Izgradnja je počela sredinom 1970-ih, da bi krajem istog desetljeća prototip bio upućen na prvo testiranje u ruskoj vojsci. Prve su probe pokazale da raketa leti 4500 kilometara na visini od 4000 metara i tijekom leta uspješno šalje radiosignale drugim objektima.

Pet godina kasnije vojno je zapovjedništvo izvršilo "borbene probe" kako bi se ispitalo može li novo oružje otvoriti pravi ukopani silos i lansirati najmoćniju rusku nuklearnu raketu na zadani cilj.

U studenom 1984. godine zapovjedna raketa lansirana je u Bjeloruskoj SSR i uspjela je poslati naredbu za aktiviranje ukopanog silosa za lansiranje blizu Bajkonura u Kazahstanu. Iz silosa je lansirana interkontinentalna raketa R-36M (po klasifikaciji NATO-a SS-18 "Satana") koja je uspješno pogodila cilj na poligonu Kura na Kamčatki. Tako su završene sve faze testiranja.

Pokazalo se da novo oružje može preletjeti čitav sovjetski teritorij i istovremeno usput odašiljati operativne naredbe drugim interkontinentalnim balističkim raketama.

Novi je sustav uveden u eksploataciju 1985. godine i još uvijek se koristi za zaštitu ruskog teritorija.

"Mrtva ruka" danas 

"Mrtva ruka" se sastoji od raketa, ali i od radara smještenih na teritoriju Rusije, a također satelita koji prikupljaju podatke iz svemira. To je složen računalni sustav koji stalno analizira široki spektar parametara kao što su seizmička aktivnost i razine radijacije, a također prati podatke sustava za rano otkrivanje raketnog napada smještenih duž ruskog teritorija.

"Tijekom eksploatacije ovaj je sustav nekoliko puta modificiran. Prije svega, Rusija je u njega integrirala svoja nova sredstva za radioelektronsko izviđanje, kao, na primjer, radare klase 'Voronjež', koji otkrivaju lansirane rakete u radijusu od 7000 km. Drugo, inženjeri su modificirali bojevu glavu tako da se ona suprotstavlja novim sredstvima radioelektronske borbe koja se sada pojavljuju i guše radiosignale", kaže Ivan Konovalov, direktor za razvoj u Fondu za unapređenje tehnologija 21. stoljeća.

Po njegovim riječima, rakete "Mrtva ruka" na redu su da se na njih postave blokovi hiperzvučnih raketa. Pomoću tih blokova raketa će moći letjeti brzinom od 5-7 kilometara u sekundi.

"Nove će rakete biti integrirane u arsenal zajedno s novim interkontinentalnim raketama 'Sarmat', koje će oružane snage dobiti sredinom 2020-ih. Tako će se pored njih pojaviti modificirana hiperzvučna verzija 'Mrtva ruka'", kaže stručnjak.

(DEPO PORTAL/dg)