Turski predsjednik Erdogan uporno se gnuša ekonomske teorije, nastavljajući s provedbom očajničkih eksperimenata koji zasad nisu donijeli ničeg dobroga. Doduše, originalnost mu se mora priznati - samo bi se rijetki usudili tako uporno gurati nekonvencionalne ideje, a posljednja u nizu nevjerojatnija je od svih prijašnjih.

"U normalnoj državi, političke rasprave mahom se fokusiraju na sukobe unutar vlade i među suprotstavljenim frakcijama vladajuće stranke ili koalicije; mi u Turskoj raspravljamo o obiteljskim odnosima." Tako je zbivanja na domaćoj političkoj sceni Financial Timesu krajem prošle godine tumačio neimenovani državni dužnosnik, komentirajući šokantnu ostavku ministra financija. Ruku na srce, pravi šok se ipak dogodio nešto ranije (u srpnju 2018. godine), kada je Recep Tayyip Erdogan, u najboljoj maniri tvrdokornog autokrata (ili nekih drugih, da ne spominjemo imena), na poziciju ministra montirao svog - zeta, piše Index.hr.
 

Ekonomska teorija i praksa

Povijest nam, naravno, nudi i razloge radikalnog zaokreta koji, nimalo slučajno, otprilike datira od neuspjelog vojnog puča 2016. godine, nakon čega se Erdogan grozničavo okruživao lojalistima (nerijetko članovima šire obitelji). Tada otprilike počinje i zaplet ove priče (jer o Erdoganu bi se moglo nadugo i naširoko), a s njom i radikalan otklon od klasične ekonomske teorije koji nas najviše zanima.
 

Štoviše, jedno je čvrsto vezano s drugim, jer nakon što je Berat Albayrak okupirao ministarstvo financija, domaća lira je zabilježila zamjetan pad vrijednosti (u odnosu na dolar). Zet s MBA diplomom je najprije pozvao maloprodajne lance da se suzdrže od dizanja cijena, a potom se sukobio i s inozemnim investitorima, označivši "špekulativni kapital" nepoželjnim (o tome će još biti govora). Nezavidnu ekonomsku situaciju dodatno je pogoršao i diplomatski sukob s Bijelom kućom, a onda je navodno baš Albayrak došao na ideju da klasičnu ekonomsku teoriju okrene - naglavce. Prvi korak bila je smjena neposlušnog guvernera središnje banke koji, eto, "nije slijedio upute" (vladajuće garniture). Iz perspektive potonjeg, teza je bila lišena svake logike: kako rušiti inflaciju (k tome još dvoznamenkastu!?) smanjenjem kamatnih stopa? 

Ekonomska teorija je zapravo vrlo jednostavna i navodi kako će više kamatne stope djelovati stimulativno na štednju, a time onda posredno ojačati domaću valutu i ograničiti potrošnju, a u konačnici i usporiti rast inflacije. U nekim drugim, bitno manje konfuznim okolnostima, precizno kalibrirana monetarna politika može donekle utjecati na očekivanja potrošača, a simbolično smanjenje ključnih kamatnih stopa možda čak djelovati umirujuće na povjerenje potrošača i na taj način sniziti inflacijska očekivanja i pridonijeti padu inflacije. Ali ne i u situaciji kada se godišnja stopa inflacije mjeri dvoznamenkastim brojkama. 

Zet je - podbacio

Prvi zet Turske je pak ciljao na izvoznu konkurentnost turskog korporativnog sektora, i u tom kontekstu, niže kamatne stope, a onda i slabija lira, mogu djelovati poticajno. Međutim, egzekucija ideje u praksi je izgledala prilično konfuzno. Jer ako je slabljenje domaće valute doista bio cilj zaokreta u ekonomskoj politici, netko je zaboravio reći središnjoj banci: u nešto više od tri godine kaosa sprženo je više od 100 milijardi dolara deviznih pričuva kako bi se barem donekle stabilizirao tečaj. Posve bezuspješno. Uostalom, prosudite sami…

U trenutku kada je zet zauzeo poziciju ministra financija, za jedan američki dolar je trebalo izdvojiti otprilike 4.5 turskih lira. U trenutku njegova odlaska, dolar je vrijedio gotovo dvostruko više. Ili u prijevodu: domaća je valuta izgubila polovicu svoje vrijednosti. Odnos tasta i zeta je s vremenom poprilično zahladio i potonji je, naravno, izletio. Kako to obično biva u životu. 

I dok obiteljski sukob možda zvuči komično (nije li upravo urnebesan podatak da je lira porasla najviše u dvije godine dok je mjesto ministra financija, odlaskom zeta, bilo upražnjeno?), ekonomija je bila na koljenima, a građani (i korporativni sektor) očajni. Posljedice eksperimenta bile su: katastrofalan pad vrijednosti lire, divljanje inflacije, slabljenje pozicije središnje banke (bilo kroz izravno uplitanje u njen rad ili putem nemilosrdnog trošenja deviznih pričuva), srozavanje životnog standarda i ogromno nepovjerenje građana u državne institucije, a onda i domaću valutu.

Kontra špekulanata 

Sve to očito je još uvijek nedovoljno da natjera Erdogana na primjenu suvislije ekonomske politike. A ovaj je i dalje - praznovjeran, što li? Vjeruje da su kamatne stope… samo malo… "otac i majka svih zala"!? Ili, što je puno vjerojatnije, zapravo pokušava iskamčiti podršku klerikalnog dijela biračkog tijela (Kuran zabranjuje lihvarstvo, pa onda i kamatne stope).

Bilo kako bilo, Erdoganu nasušno treba nekakav gospodarski rast (u samo tri godine, ne računajući pandemijsku 2020., domaći BDP per capita je smanjen za četvrtinu!) pa uporno propovijeda nauk prema kojem više kamatne stope potiču inflaciju, rogobori protiv "kamatnog lobija" (što god to bilo) te najavljuje kampanju smanjenja kamatnih stopa sve do idućih izbora 2023. godine, kako bi "ugušio interes špekulanata". Pritom tast (i zet prije njega) očito aludira na devizno tržište, gdje je lira dugo vremena bila pravi magnet za dealere i omiljeno sredstvo realizacije carry trade strategije koja podrazumijeva klađenje na valutu s visokim kamatnim stopama, nauštrb valute s niskim kamatnim stopama. 

Na deviznom tržištu carry trade je pravi evergreen, popularna pasivna strategija koja nije ništa drugo doli oklada na pozitivan kamatni diferencijal. U praksi izgleda dosta jednostavno (svima koji imaju bilo kakvih iskustava sa FX platformama), otvaranjem short USD/TRL pozicije (već po prirodi stvari, svaka transakcija na deviznom tržištu uključuje dvije valute). Za to vrijeme iza kulisa svizac redom obračunava ključne parametre transakcije zbog koje se (1) najprije valja jeftino zadužiti u dolarima (uz iznimno niske kamatne stope), (2) konvertirati američku valutu u turske lire (prema aktualnom tečaju) te potom (3) te iste lire deponirati uz vrlo izdašnu kamatnu stopu. Ilustracije radi, aktualni kamatni diferencijal, mjeren razlikom između prinosa na dvogodišnje turske i američke državne obveznice, doseže vrtoglavih - 20%.

Potencijalni prinos je očito ogroman (osobito u transakciji na steroidima, odnosno, uz izdašan leverage), no problem je tečajni rizik: deprecijacija lire ugrožava pozitivan efekt kamatnog diferencijala, zbog čega već neko vrijeme short USD/TRL strategiju primjenjuju samo oni najhrabriji. Na carry trade ljestvici, koja u pravilu suprotstavlja valute razvijenih zemalja onima u razvoju, USD/TRL je u ovoj godini uvjerljivo najveći gubitnik.

Albayrak i Erdogan nisu krili netrpeljivost prema špekulantima iako carry trade povećava potražnju za lirama i pozitivno utječe na njenu vrijednost, vjerojatno zbog činjenice da preokret uslijed iznenadne i masovne likvidacije short USD/TRL pozicija čini domaću valutu nestabilnom (podložnom velikim lomovima). 

Više detalja i nastavak teksta pogledajte ovde.

(DEPO PORTAL/ad)