Izvor: Analiziraj.ba

Dan državnosti Bosne i Hercegovine brojne delegacije političara obilježile su polaganjem cvijeća ispred Vječne vatre u Sarajevu. Trotoari i glavna gradska ulica Titova bili su zatrpani desetinama službenih automobila, uglavnom novih i skupih. Većina prisutnih političara zaposleno je u institucijama, ministarstvima, lokalnim zajednicama koje su smještene u krugu od nekoliko stotina metara od Vječne vatre, i mrzilo ih je malo protegnuti noge i pješke došetati i položiti cvijeće. O eventualnom dolasku njihovim privatnim vozilima, bolje je i ne govoriti. Neko mi je objasnio da će većina njih nakon ceremonije ispred Vječne vatre otići i na groblje Kovači i cvijećem i drugim oblicima pažnje obilježiti mezar Alije Izetbegovića, a to se ne može izvesti bez automobila.

S tim u vezi bilježim dvije može biti zanimljive napomene ili istorijska podsjećanja.

Pogled na neumjereni skorojevićki raskošan vozni park, bahato parkiran po trotoarima, vrati mi sjećanje na knjigu „Moja Generacija“ Avde Hume, revolucionara i jednog od dvojice arhitekata zasjedanja ZAVNOBIH-a iz novembra 1943.godine. Drugi je Rodoljub Čolaković. Piše na jednom mjestu u knjizi ovaj Mostarac koji je bio organizator pokreta otpora u okupiranom Sarajevu, kako je u prvim mjesecima rata izveo iz Sarajeva na Romaniju nekolicinu komunista kojim je prijetilo hapšenje i stradanje u nacističkim zatvorima. U ekipi su bili Slaviša Vajner koji će ostati upamćen u narodnoj pjesmi i predanju pod nadimkom Čiča sa Romanije, zatim veliki muzički umjetnik i pedagog Oskar Danon, slikar Danijel Ozmo. Na Romaniju su, naravno, otišli pješke iz Sarajeva. Pokušavam zamisliti bilo koga od ljudi koji su se okupili ispred Vječne vatre kako pješače do Romanije, i shvatim da bi to bila nemoguća misija.

Cijelu Bosnu je ko zna koliko puta tokom rata Avdo Humo prepješačio. Pješke su iz svih dijelova BiH danima stizali delegati na Zasjedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Grad. Svaki od njih je u ratu imao veću kilometražu u nogama od vozila bilo koga člana Predsjedništva BiH.

I još nešto, postala je protokolarna rutina, nepisano pravilo, da se prilikom proslave bilo kojeg istorijskog datuma ili praznika, od Bajrama do Dana državnosti obavezno obiđe mezar Alije Izetbegovića. Time se kao navodno uspostavlja simbolički kontinuitet bitan za državnost i suverenost BiH. Taj kontinuitet između „onog“ 25. novembra i ovog današnjeg postoji, ali u njemu nema mjesta za Aliju Izetbegovića. On tokom Drugog svjetskog rata nije bio na strani onih koji su se okupili u Mrkonjić Gradu i udarali temelje modernoj BiH. Odlaziti na Izetbegovićev mezar i vezivati ga za 25. novembar 1943, ima smisla kao to isto raditi za 8. mart ili Prvi maj, Novu Godinu… Dakle nema nimalo smisla, osim u tvrdoglavom, ignorantskom građenju kulta ličnosti na izmišljotinama i mitomanskim povijesnim falsifikatima čemu su njegovi nasljednici vrlo skloni.  (Senad Avdić, OBN)

O podršci Kapetanu Draganu u Republici Srpskoj te revidiranju prošlosi u Stocu, čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)