Piše: Dina GANIBEGOVIĆ

Prije sedam dana bh. javnost potresla je vijest da je u Zenici ispred zgrade ubijena mlada žena. Potom je otkriveno da je počinilac njen bivši suprug. Sličan scenario dogodio se početkom jula u sarajevskom naselju Buća Potok kada je žena ubijena ispred porodične kuće svojih roditelja. Počinilac je takođe bio bivši suprug koji je stravični zločin izvršio dok je majci vraćao njihovu 4-godišnju kćerku. I to su samo recentni primjeri femicida koji su se dogodili u BiH u posljednje vrijeme. Njihov broj je puno veći.

Ono što je zajedničko u oba ova slučaja je činjenica da su žrtve napustile nasilnike i tražile način da nastave sa svojim životom. Međutim, u tome nisu uspjele, pa se postavlja pitanje koji je dio sistema zakazao i nije uspio sačuvati živote ovih žena.

Uzimajući u obzir sve češće slučajeve rodno zasnovanog nasilja koje završi kobno, analiziramo da li su trenutni zakoni koji regulišu ovu oblast dovoljno dobri i da li dovoljno štite žrtve porodičnog i rodno zasnovanog nasilja.

Zakonodavno-pravni okvir zaštite u slučajevima nasilja u porodici zasniva se kroz Krivični zakon Federacije BiH, Porodični zakon Federacije BiH, Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, te najvažniji zakon kojim se propisuje zaštita žrtve od nasilja u porodici, a to je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH.

Iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH smatraju da zakoni nisu loši.

- Entitetski zakoni o zaštiti od nasilja u porodici kao i relevantno krivično zakonodavstvo je, iako ne u potpunosti, u dobroj mjeri usklađeno sa međunarodnim standardima, prvenstveno sa Konvencijom Savjeta Evrope u borbi i sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulskom konvencijom). Različit stepen harmonizacije zakonodavstva sa standardima Istanbulske konvencije uzrokovan je kompleksnom administrativnom strukturom i definisanim nadležnostima različitih nivoa vlasti u ovoj oblasti. Krivično zakonodavstvo Republike Srpske je usklađeno sa pomenutom Konvencijom dok to nije slučaj u Federaciji BiH i Brčko Distriktu BiH.

Ističu da su najveći nedostaci, odnosno problemi uočeni u provođenju ovih propisa, nedostatku provedbenih akata, te u nedostatku kapaciteta subjekata zaštite, prvenstveno u sektorima socijalne zaštite, policije i pravosuđa.

- Osim materijalnih, finansijskih i ljudskih resursa za dosljednu primjenu, navedenim subjektima zaštite je potrebna i dodatna edukacija kao i aktivnosti usmjerene na podizanje njihove svjesti o rasprostranjenosti, negativnim efektima i posljedica ove pojave i obaveze efikasnog odgovora u prevenciji, zaštiti i podršci žrtvama kao i procesuiranju počinitelja – naveli su za DEPO Portal iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Da zakoni nisu loši smatra i Darja Softić Kadenić, ministrica pravde KS.

- Ne bih okarakterisala zakone kao manjkave, zakoni su jedna od karika u sistemu kojim će se određene pojave, postupci okarakterisati i kazniti. Funkcionalan sistem pored adekvatne regulative pretpostavlja i njegovu adekvatnu implementaciju u praksi. Uporedo, neophodno je raditi na izmjenama krivičnog zakonodavstva i ekplicitnog uvrštavanja femicida kao krivičnog djela, ističe Darja Softić Kadenić.

- Krajem ljeta 2021. godine donesen je Zakon o dopunama Zakona zaštiti od nasilja u porodici, kojim je omogućeno pravo žrtvi nasilja da odredi osobu od povjerenja koja može biti prisutna svim postupcima i radnjama propisanim ovim zakonom u koje je uključena žrtva, a koji su u vezi ostvarenja zaštite i podrške vezano za nasilje. Navedene izmjene zakona su u velikoj mjeri usklađene sa odredbama Istanbulske konvencije. Ovim dopunama se štiti dignitet žrtve, pruža podrška i olakšava čitav proces uz osobu od povjerenja koju odredi žrtva nasilja – pojašnjava Softić Kadenić.

Zakone imamo, ali i sve veći broj slučajeva sa fatalnim ishodom. U čemu je problem?

I iako imamo, po riječima naših sagovornika, zadovoljavajući zakonski okvir koji štiti žrtve, on ipak nije dovoljan da bi spriječio nasilnika da dođe do žrtve i ponovo počini nasilje, kako se prečesto pokazuje u praksi. Ili problem leži u institucijama koje bi ga trebale provoditi?

- Ukoliko bi se poštovale i praktično primjenjivale sve zakonske odredbe koje je Bosna i Hercegovina prihvatila i potpisala, situacija na terenu bi bila znatno drugačija - kazala je Medina Mujić iz Fondacije CURE.

Kako je napomenula, trenutno se nerijetko krše zakoni koji štite prava žena poput Zakona o ravnopravnosti spolova BiH, Zakona o zabrani diskriminacije, ne poštuju se odredbe Istanbulske konvencije – Konvencije vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, Pekinške deklaracije, Rezolucije Vijeća Sigurnosti UN 1325 “Žene, mir i sigurnost” i mnogih drugih koji garantuju jednakost i ravnopravnost žena u društvu.

- Kazne za nepoštivanje i neprimjenjivanje ovih zakona nisu uspostavljene ili su neadekvatno uspostavljene i upravo zbog toga svjedočimo sve većem porastu nasilja u društvu a mnoge situacije nasilja završavaju i femicidom - naglasila je Mujić, te se složila sa ministricom Softić Kadenić da u zakonu još uvijek nemamo prepoznat termin “femicid” koji je, smatra, neophodan kako bi mogli imati zvanične statistike o broju ubijenih žena u BiH.

Ko može zaštititi žrtvu od nasilnika?

Kada se osoba koja je žrtva nasilja nađe u situaciji da je ugrožena i da joj je potrebna pomoć, glavno je pitanje kome se obratiti i ko je može zaštititi.

Jasno je da je policija jedna od najznačajnijih incijalnih kontakata za žrtve, a često i prvo mjesto gdje žrtve zatraže pomoć i prijave nasilje u porodici.

- Počiniocu nasilja u porodici zaštitne mjere se izriču u svrhu otklanjana posljedica učinjenog nasilja i zaštite žrtve od nasilja u porodici. U slučaju kad su izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici i zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, sud za provedbu izrečenih mjera odredi nadležnu policijsku upravu MUP, a prema mjestu prebivališta žrtve nasilja u porodici – pojasnila je pravnica Fondacije lokalne demokratije Arijana Gutić-Memić.

U slučaju kršenja zaštitnih mjera od strane počinioca nasilja u porodici, žrtva ima pravo da svaki put prijavi policiji kršenje mjera, a dalje postupanje sa počiniocem nasilja je u nadležnosti  policije.

- Po svakoj prijavi nasilja Policija je dužna da izađe na mjesto događaja, pruži sigurnost žrtvi što uključuje i lišavanje slobode počinitelja i predaje tužilaštvu, te u slučaju potrebe da žrtvi osigura pristup medicinskoj i drugim oblicima pomoći – naglasila je Gutić-Memić.

A zašto MUP KS šuti?

DEPO Portal MUP-u KS poslao je pitanje u kojim slučajevima rodno zasnovanog nasilja policija reaguje, a kada se to svrstava u "porodične razmirice" u kojima policija ne interveniše, jer je poznato da ima i takvih slučajeva. Takođe, nismo dobili odgovor ni da li policija reaguje isključivo po prijavi, ili može ići u "rutinske kontrole" tamo gdje je ranije prijavljivano nasilje i postoje presude i zabrane prilaska, te koliko su im u tim situacijama "odriješene ruke".

Ono što smo našli na zvaničnoj stranici MUP-a KS su podaci da prijavom slučaja nasilja policiji, oni su dužni: reagovati na vrijeme, otići na mjesto događaja; pružiti sigurnost žrtvi što uključuje i lišavanje slobode počinitelja i predaju tužilaštvu; predati tužilaštvu sve dokaze do kojih je došla u postupku, te posavjetovati žrtvu o sigurnim mjerama koje žrtva treba preduzeti i koje će policija preduzeti.

Može li se nasilniku uskratiti pravo da viđa djecu?

Dodatna okolnost koja usložnjava situaciju žrtve rodno zasnovanog nasilja je činjenica da žena često ima zajedničku djecu sa počiniocem nasilja, što za posljedicu ima da žrtva zbog djeteta prilikom primopredaje mora biti izložena nasilniku, kao što je bio slučaj sa Sarajkom s početka ovog teksta.
 

Pitanje koje se nameće je da li je realna mogućnost da se nasilniku oduzme pravo da viđa djecu dok se, s obzirom na njegovu prošlost, ne "rehabilituje" i dok se ne pokaže sposobnim da obnaša ulogu roditelja.

Iz Fondacije lokalne demokratije su pojasnili da su Porodičnim zakonom Federacije BiH jasno utvrđena prava i dužnosti roditelja i djece. Dijete u porodici ima pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja, a održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta, ali očito ne i majke.


Također, Porodični zakon jasno je utvrdio da je ograničenje i oduzimanje roditeljskog staranja moguće odlukom nadležnog organa u posebnom postupku iz razloga i na način propisan Porodičnim zakonom.

- Ako to zahtijeva interes djeteta, sud će u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta ili organa starateljstva zabraniti roditelju koji ne živi sa djetetom da se neovlašteno približava djetetu i uznemirava ga. Rješenje o zabrani približavanja djetetu sud dostavlja organu starateljstva i nadležnoj policijskoj upravi koja je dužna u slučaju potrebe intervenirati i pružiti asistenciju – istakla je Gutić-Memić.
 

Uzimajući u obzir ove činjenice, stiče se dojam da institucije (centri za socijalni rad, sudovi i sl.) koje nasilniku omogućavaju viđanje djeteta indirektno žrtvu nasilja izlažu počiniocu nasilja i samim time je dodatno ugrožavaju.

Šta je s počiniocem nasilja? 

Ono o čemu se rijetko govori, a što itekako može pomoći osobama koje su preživjele nasilje da nastave sa svojim životom, jeste i rad sa počiniocem nasilja.

Naime, kako je nedavno na okruglom stolu “Borba protiv seksualnog nasilja u BiH – Izazovi i prilike“ istakla Fatima Bećirović, stručnjakinja iz oblasti nasilja nad ženama iz Gender Centra Federacije Bosne i Hercegovine, mjera koja je davala dobar rezultat je stručni rad s počiniocem nasilja.

- Međutim, sudovi u FBiH gotovo nikako ne određuju ovu mjeru obzirom da je sud taj koji je u obavezi finansirati je – pojasnila je Bećirović.

Da li će zakon biti izmijenjen?

Iako su ministri i pravnici slažu da su nam je zakonske regulative koji tretiraju rodno zasnovano nasilje adekvatne, Medina Mujić iz Fondacije CURE ima nekoliko prijedloga kako bi se uklonili nedostaci koji su se pokazali u praksi. Osim uvođenja termin „femicid“ u zakon, naša sagovornica smatra da su kazne za počionice nasilja neadekvatne i vrlo često djeluju motivirajuće za nasilnike jer nisu dovoljno stroge.
 

- Nemamo riješen sistemski problem za osobe koje preživljavaju nasilje u smislu sigurnog prostora te djelovanja i održivosti sigurnih kuća, a dodatni problem predstavlja i nedovoljna educiranost i osviještenost predstavnika institucija kojima se obraćaju osobe koje preživljavaju nasilje – ističe Mujić.
 

Iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH ističu da u sklopu svojih nadležnosti prate stanje u ovoj oblasti.
 

- Savjet ministara BiH je 2019. godine osnovao Odbor za praćenje provođenja i izvještavanja po Istanbulskoj konvenciji i femicidu u BiH. Zadatak Odbora je da prati, analizira i izvještava Savjet  ministara BiH o stanju u ovoj oblasti kao i da koordiniše izvještavanje prema Savjetu Evrope. Bosna i Hercegovina je 2020. godine dostavila svoj prvi izvještaj o provođenju Istanbulske konvencije Savjetu Evrope a njihovi eksperti su bili u posjeti Bosni i Hercegovini u oktobru ove godine u cilju prikupljanja dodatnih inforamacija i izrade finalnog izvještaja koji će biti objavljen sredinom 2022. godine. Nalazi i preporuke koje će biti sastavni dio ovog izvještaja će poslužiti za planiranje i provođenje mjera i aktivnosti u cilju pune provedbe standarda Istanbulske konvencije u Bosni i Hercegovini – pojasnili su iz Ministarstva.
 

Komisija za rodnu ravnopravnost u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH predložila je Nacrt Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Nacrt je trebao biti razmatran na sjednici ovog Doma 5. jula, ali je povučen sa dnevnog reda, jer nije dostavljen na sva tri jezika (bosanski, srpski i hrvatski). Ovaj podatak jasno ilustruje koliko regulisanje oblasti zaštite žrtava rodno zasnovanog nasilja naši političari smatraju prioritetnim.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.

(DEPO PORTAL)