Piše: Aida Hrnjić
Analiziraj.ba

Nakon tragične smrti malene djevojčice Džene Gadžun, bosanskohercegovačka javnost se usijala do te mjere da se ljudi uopće ne kontrolišu u komentarima, uglavnom iz zone komfora i sa tastaturom pod prstima.  Bez relevantnih dokaza o uzroku smrti djeteta, ljekare koji su je operisali nazivaju ubicama, a ambulanta gdje je operacija rađena proglašena je „zamkom smrti“.

Tragična je sudbina male djevojčice i uglavnom se svi slažu da je kriv „sistem“, bez da iko prizna sebi samom šta je taj da prostite sistem i tko je taj da prostite sistem. A sistem smo svi mi, građani ove zemlje kojima je normalno da nam je administracija toliko komplikovana da neki ljekar koji je cijeli život posvetio učenju i radu ima validnu licencu u jednom kantonu u FBiH, a u drugom nema. Zamišljam tu „svetu licencu“ i kako je ona mogla biti kriva za smrt djevojčice, poništava li se stručnost i znanje ljekara koje je stekao diplomom i radom te vrste u Njemačkoj, USA, Tanzaniji ili bilo kojoj drugoj zemlji ako je naša realnost da je neka sistemska administracija u FBiH uvela sistem licenci po kantonima. Naša ljekarska komora u kojoj sjede eminentni ljekari, a zarad sopstvene koristi, već skoro 30 godina šuti i čini ono šta joj vlast kaže. Naprosto, jer oni su sami po sebi vlast, odnosno njen integralni dio, jer je to način da dodatno zarade.

Prihvatanje odgovornosti

Ljekar anesteziolog u ovom slučaju  je život posvetio medicini i uveo u anesteziju na hiljade pacijenata, no ovaj put je nešto izmaklo kontroli, te je dijete palo u komu. Pored gubitka pacijenta, doktor je izašao pred javnost i rekao „spreman sam snositi punu odgovornost ukoliko se pokaže sa sam bilo gdje pogriješio“ – te time jasno stavio do znanja da ne bježi od odgovornosti, niti mu pada na pamet umanjivati činjenice, osobito ne bol roditelja, kao i da iskreno žali za gubitkom male pacijentice.

U samoj ordinaciji gdje se operacija obavljala, također je operisano već na hiljade pacijenata i nejasno je šta se dogodilo izuzev da bi čini se najveći problem moglo biti neverificiranje medicinske opreme i aparata, što je zakonom propisano.

Jednom sam bila u situaciji da mi je dijete koje je tada imalo pet godina uvedeno u opću anesteziju i operisano na zubarskoj stolici i to bez ikakvih pripremnih nalaza. Taj strah i nemoć koji sam osjetila tada, gledajući sopstveno dijete i  kako one cjevčice kojima ne znam ni ime vire iz majušnoga tijela, nikada neću zaboraviti. Doživotna je trauma sjećanje na njegovo buđenje iz anestezije na hodniku bolnice, a pred svom drugom djecom koja su čekala u redu da uđu, strah u njihovim očima zbog onoga što su osjećali da ih čeka, progonit će me do kraja života.

Sve u ime sistema

Sve smo to mi, Bosanci i Hercegovci dopustili.  Sve u ime „sistema“, gdje nam na javnim klinikama koje plaćamo ti isti ljekari iz „komora“ kažu kako nema mjesta, nema termina, nema reagenasa, nema aparata, nema ničega što nam eventualno u nekom momentu života zatreba.

Konstantno uplitanje politike u medicinu i još gore, masovno hrljenje ljekara u politiku doveli su do takvih previranja da danas niko nikome ne vjeruje, ljudi su pogubljeni, u strahu, agoniji, ne prihvataju i ne promišljaju činjenice kao što su nauka i medicina. Lakše nam je valjda ljekara nazvati ubicom nego li sačekati zvanične nalaze obdukcije i stav struke o uzroku smrti djeteta.

Kao i u svakoj profesiji, nažalost, i u operacionoj sali su greške moguće, istina je da koštaju živote i da su nepopravljive, no jasno je da nauka i tehnologija napreduju i s godinama šanse pacijenata su sve veće. Neki ljudi se zahvaljujući medicini oporave od najtežih bolesti i ozdrave, no nažalost malena Džena je stradala zbog „rutinske operacije“.

Prestrašna i nepodnošljiva je buka u javnosti od koje se ne čuju činjenice, naša spremnost na linč pojedinaca koji su se našli u svemu tome, a sa druge strane sasvim nam je u redu trpiti 30 godina sistem koji tjera ljude na odustajanje od javnih bolnica čije resurse plaćamo.

Nije problem privatna praksa, uraditi pretrage ili operaciju u privatnoj ordinaciji, problem je to da mi kao građani ne tražimo odgovornost onih koji su doveli do ovoga na prvom mjestu, uzimajući resurse javnog zdravstva isključivo za sebe same, tjerajući ljude da bezglavo hrle u privatnu praksu, ne pitajući ni koliko košta, samo da „završe“.

U javnoj halabuci i diskursu relevantnih činjenica, spremni smo nazvati nekoga ubicom, tražiti javno vješanje, staviti ga na giljotinu, klicati kao razularena masa, na sve smo spremni osim priznati samima sebi da smo u dnu sistema isključivi krivci, kako za Dženu, tako i za još mnogo druge djece i nebrojeno drugih stvari.

(DEPO PORTAL/dg)