Piše: Amina Čorbo Zećo
Patria

Bosna i Hercegovina proživljava najteže trenutke od Dejtona do danas, jer danas u miru strane sile potpomognute domaćim izdajnicima pokušavaju isposlovati ono što su započeli u agresiji. Obesmisliti državu i razgrabiti vitalne dijelove zemlje za sebe i susjedne 'prijateljske' zemlje.

Danas dvije vijesti koje zbunjuju, ali u historijskom kontestu apsolutno su jasne. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH u Beogradu o Bosni i Hercegovini razgovara sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, a američki izaslanik za izbornu reformu BiH Matthew Palmer boravi u Hrvatskoj s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem te vrše aktivnosti kako bi se postigao dogovor o Izbornom zakonu. U isto vrijeme je i Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH je u Zagrebu sa hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem. 

A, kako je moguće obaviti i postići bilo kakve dogovore o Izbornom zakonu van Bosne i Hercegovine!?

Ali, danas nema Benjamina Kallaya, austro-ugarskog upravitelja u BiH koji je u želji da Bosnu i Hercegovinu što više izolira od utjecaja iz Zagreba i Beograda, nametao bosansko ime za jezik i pokušavao ustrojiti bosansku naciju. Probosanske snage bi trebale biti današnji Benjamin.

Poraz koncepta sastavljene države, a što je tek prelaznica prema ostvarenju nezavisne države Republike Srpske u konceptu saveza srpskih zemalja kao konačnog cilja 'srpskog sveta', može biti ostvaren jedino punom sinergijom iskrenih odnosa EU i za sada tek nagoviještenog aktiviteta SAD-a i Bidenove administracije. Ali, nama stižu neki drugi signali.

Bakir Izetbegović, predsjednik SDA za sada nije slušao poziv na tako potreban svebosanski narodni sabor kako to intelektulaci potcrtavaju. Nažalost, jedinstvenog probosanskog stava kako reagirati na maligne pojave poput separatističkih ambicija Milorada Dodika nema jer ga nema ko formirati. 

Uporedo snage koje ne žele demokratsku, civiliziranu BiH s punim suverenitetom i teritorijalnim integritetom traže snagu u Beogradu i Zagrebu. Djeluju simultano i više se ne zna odakle ko puca. Jedan je cilj, a defanziva u smislu valjanog odgovora nedostaje.

Gubi li sve smisao?

Ne tako davno učesnici jednog okruglog stola upozorili su da srbijanska politika nije odustala od razumijevanja BiH kao „dijela svog geopolitičkog prostora" i da nema naznaka promjene obavještajne strukture u Srbiji koja je „rak rana" zapadnog Balkana. 

Rečeno je i da Hrvatska, koja bi trebala biti saveznik BiH, sad ustrajava na unutrašnjem uređenju koje podrazumijeva tri etnoteritorijalne jedinice u ovoj zemlji. 

Tome ide u prilog i izjava Andreja Plenkovića da će diplomatska mreža Republike Hrvatske biti u funkciji HDZ-a BiH. Nažalost, vanjska politika Zagreba svodi se na unutrašnju politiku HDZ-a BiH.

Čović je sada lagano širi prema Beogradu, kojem odgovara da se bosanske snage razvuku na dva fronta. Problem tih bosanskih snaga je taj da kasne u potezima, a sujete među liderima su prevelike. Čini se da je krajnji cilj rušilačkih sila što više zavaditi probosanske stranke u BiH i razjediniti ih u zajedničkom odgovoru prema onima koji izazivaju nerede i ruše državu. 

Na kraju gubimo svi, jer 'zavadi, pa vladaj' stara je oprobana deviza kojom se vode rušilačke sile Bosne i Hercegovine. Za 'pregovaračkim stolom' onaj ko ima većinu pobjeđuje. 

Historičar Husnija Kamberović tvrdi kako se i još u socijalističkoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina smatrala siromašnom i „manje vrijednom" republikom, a o tome je govorio i bivši političar Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, Raif Dizdarević. 

On tvrdi kako je čelništvo BiH često moralo braniti svoj status ravnopravne federalne jedinice, a podsjetio je i na aferu Agrokomerc koja je u režiji tadašnjih sigurnosnih službi zloupotrijebljena kao sredstvo pritiska na tadašnje Sarajevo.

I danas je slično, još uvijek dokazujemo da je dva plus dva četiri!

(DEPO PORTAL/dg)