Državni parlamentarac Damir Arnaut uputio je pismo pod nazivom "Zašto mi je stalo do istine na Kazanima" u kojem je opisao traumatično iskustvo iz rata kada je u stan njegove porodice provalio komandant 10. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH Mušan Topalović-Caco. Njegovo pismo prenosimo u cjelosti.

U noći 25./26. oktobra 1993. u naš stan na Bistriku provalio je Mušan Topalović-Caco. Stavio je mom ocu cijev pištolja u usta i rekao „znao si za ovo“. Govorio je o akciji koja je u tom trenutku bila u toku, i u kojoj će par sati kasnije živote izgubiti devet specijalaca MUP-a RBiH, poslanih da se nakon godinu i pol terora obračunaju sa Cacom i njegovom bandom iz 10. Brdske brigade Armije RBiH. Tijela tih momaka sada leže u Velikom parku. Neki od njih su u smrt bačeni s prozora naše dnevne sobe, u kojoj je Caco tog dana držao preko 50 talaca.

Jedini razlog što je tijelo mog oca spušteno u porodičnu raku na Barama tek 25 godina kasnije leži u činjenici da se pribrao i rekao „da sam znao, zar bih bio u pidžami?!“. Caco ga je pogledao i pomjerio pištolj, omogućivši mu da kraj rata dočeka sa zvaničnih 1.080 dana ratnog staža. Ukupno 1.080 dana više od Bakira Izetbegovića. Provjerite obojicu na https://registri.fmbi.gov.ba/ .

Da je Caco tada povukao obarač, ja danas ne bih bio zadovoljan natpisom koji bi takvo ubistvo predstavio tekstom poput onih koji komemoriraju saobraćajne udese pokraj cesta širom Bosne i Hercegovine. Stoga imam posebnu obavezu prema Cacinim žrtvama da zagovaram primjereniji natpis na Kazanima od onog koji je ponudila gradonačelnica Karić.

Drugi razlog je što je tako lakše braniti stvarne heroje Bosne i Hercegovine. Poput člana Predsjedništva RBiH Ganića, za čije je oslobađanje, prema priznanju Vladimira Vukčevića, autora montirane optužnice, presudna bila moja SMS prepiska sa srbijanskim zvaničnicima. Kroz tu prepisku sam pred sudom u Londonu dokazao političku motivaciju beogradskog režima da izjednači agresora i žrtvu. Londonsku presudu sam koristio u oslobađanju generala Divjaka u Beču, a ista je bila od ključnog značaja za oslobađanje Ilije Jurišića.

Ako Cacu, njegovu bandu i njihove zločine koji su trajali preko godinu dana precizno i institucionalno ne identificiramo, onda proizlazi da sve koji su se borili na našoj strani branimo isključivo na toj osnovi, a ne na osnovu zakona i činjenica.

Pravne kvalifikacije vezane za 2. i 3. maj 1992. su jasne: Borbe prvog dana su bile međunarodni oružani sukob između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije. Srbija je to sama priznala svojim podneskom tokom londonskog postupka. Što se tiče 3. maja, kolona JNA u Dobrovoljačkoj je, prema nalazima i haškog tužilaštva i londonskog suda, bila „legitiman vojni cilj“, po kom su djelovale snage Armije RBiH.

Pravne dileme nema ni oko Kazana: Tokom 1992. i 1993. pripadnici 10. Brdske brigade Armije RBiH su, po naredbi njihovog komandanta Mušana Topalovića-Cace, nezakonito hapsili, maltretirali, mučili i ubili brojne civile, većinom srpske nacionalnosti, te mnoga njihova tijela bacili u jamu na Kazanima. Potvrđeno je to i pravosnažnim presudama sarajevskog suda. Ta zlodjela zaustavljena su tek u oktobru 1993., iako su zadokumentovana u izvještajima CSB Sarajevo još u decembru 1992., te iako je na iste ukazao upravo general Divjak u maju 1993.   

U oba slučaja učestovali su pripadnici Armije RBiH. U prvom su oslobođeni, pred evropskim sudovima, a u drugom su osuđeni, pred našim. Evropski sudovi su svoje presude donijeli lako, neopterećeni bojaznima kako će se to odraziti na baštinu bilo koje strane u sukobu. Čast Armije RBiH, na koju se gradonačelnica poziva, spašena je, stoga, kroz presudu našeg suda, jer osuditi „svoje“ je najteže. Čast Armije RBiH se štiti potenciranjem, a ne skrivanjem, detalja te presude na samom spomeniku.

I tu leži treći razlog. Baš zbog činjenice da je borba multietničke Armije RBiH bila časna, imamo moralni autoritet zahtijevati da mjesta zločina širom Bosne i Hercegovine budu obilježena na primjeren način. S obzirom na doslovno desetine hiljada žrtava na tim stratištima, imamo i obavezu potencirati to suočavanje sa činjenicama, kako se historija ne bi opet ponovila. Ta strateška nastojanja će biti lakše ostvariti ako zauzmemo nedvosmislen stav o zločinima i zločincima u našim redovima, uključujući događaje od 25./26. oktobra i iz godine koja im je prethodila.

Usput, radi onih koji bi i ovo pitanje politizirali, upravo zbog ovakvih rasprava programske prirode, čiji je cilj doći do najboljih rješenja za građane, Trojka je jaka kao beton. Zahvaljujući takvom pristupu će samo dodatno jačati. Snaga ne leži u zajedničkom guranju stvari pod tepih, već u transparetnom zagovaranju i sučeljavanju stavova. 

S poštovanjem,

Damir Arnaut

(DEPO PORTAL/dg)