Miša Gleni koji veoma dobro poznaje Balkan je u svojoj dvotomnoj „Istoriji Balkana“ naveo jedan navjerovatan podatak. On, naime, tvrdi da od 1804. godine svaki politički pokret, partija, pa i pojedinci su imali veze i to nekada veoma dobre odnose i sa uticajnim stranim faktorom, ili čitaj velikim silama!

Skupština RS donijela je odluku da osniva svoju Agenciju za lijekove. Da li mi mislimo da je ovo naše vrijeme u tome izuzetak? Pitanje je samo ko od velikih iza koga stoji? Ne ulazimo ovdje zašto, kako, da li je to uopšte moguće, da li je to dio nekog dobro smišljenog plana, čin ludaka i lopova ili nečiji jednostavni politički hir? Povodom ovoga objavljena je jedna zanimljiva konstatacija a to je da su ovim „odvezane pertle Dejtonskog ugovora“. 

Uzmimo to kako je rečeno. Da li to znači da će uskoro biti skinute i dejtonske cipele i do čega, u krajnjoj konsekvenci, to može da dovede? Jednom je rečeno da Dejton 2 ne može da zaživi dok se ne uništi Dejton 1. Ali, to nije prava dilema, ona glasi drugačije: ako se skinu dejtonske cipele šta će onda da ostane i šta će uraditi oni koji su i napravili te cipele?

Sada opet pitanja: da li je Amerika toliko okupirana pitanjem Kine da i ne obraća dužnu pažnju na Balkan, jer, ne možemo smetnuti s uma da je Dejton prvenstveno njeno djelo (kao i zajednička vojska i OS-e). Pri tome osim geopolitike tu su i energetska kriza, industrijsko posrtanje, nedostatak radne snage, manje hrane, klimatske promjene i inflacija! Ako se tako gleda na stvari onda to raspetljavanje pertli ima neki skriveni smisao. Pri tome potrebno je naglasiti da je u Evropi teška situacija, a da Amerika u svoja kola balkanskog Gordijevog čvora želi i evropsku ulogu. Da li je Evropa, birokratizirana i nacionalno već uveliko podijeljena i oslabljena Breksitom, to u stanju uraditi?

Amerika ima kakav takav odgovor. Šalje na Balkan dvojicu preiskusnih diplomata Gabriela Escobara i Christophera Hilla. Obojica su već bila dugo na Balkanu, učestvovala od pregovora od Rambujea do Dejtona i Kosova, bili veoma angažovana u balkanskim gužvama. 

Neko je već kazao da su ovo „dvojica buldožera američke diplomatije“ koja je pitanje Balkana, pa prema tome i Bosne, stavila na visoku agendu. Sada se opet vraćamo onim pertlama. Reakcije nema, možda je prerano ili tajna diplomatija radi svoj posao. Uglavnom ljudi su u oba entiteta sluđeni. Pored visokih cijena, siromaštva i idiotsko-pokvarenog ponašanja glavnine političara narod je očajan i gubi strpljenje. Što ovim na vlasti nimalo ne smeta da guraju nacionalizam kao obrazac i spinoratove. 

Šta u takvoj situaciji mogu učiniti buldožeri? U narodu postoji poslovica „na ljutu ranu ljuta trava“. Imaju li buldožeri tu ljutu travu? Opasnost je opšta, prvo od bosanskih susjeda, možda čak i od Crne Gore jer još nije jasno kako će se to raspetljati. I od onih iznutra  koji  služe susjedima.  Buldožeri zaista moraju biti veoma jaki i svestrani.

Lijepo je imati pomoć ako ona dođe. Ipak je najbolje se uzdati u sebe. Opšte okupljanje društva, ne za rat nego političku borbu. 

Jedino je pitanje da li smo mi to u stanju jer društvo podsjeća na crvotočinu, a jakih i sposobnih ljudi nema, vjerovatno oni žive i rade u bijelom svijetu. Ili nas koji smo ostali na ovoj vjetrometrini uopšte suštinski nerazumiju? Da li u takvoj situaciji buldožeri stvarno mogu biti efikasni? Ili i njima je potrebna naša pomoć. Nadam se da je Miša Gleni ipak bio u pravu.

(Facebook/ DEPO Portal/ak)