Vjerovatno je Haris Silajdžić najtužniji, pa možda i najnesretniji političar u Bosni i Hercegovini. Osuđen je da gleda živu patnju naroda i mazohističko mrcvarenje državnih institucija, a da ništa ne može preduzeti ili pripomoći. Jednostavno kao penzioner ispija svoje jutarnje kahve, najčešće sam samcat, i pregleda na pametnom telefonu recikliranu političku svakodnevnicu, da bi u očaju zakonačio bojeći se besanice od briga zbog sumorne zbilje u kojoj je proveo dan, piše The Bosnia Times.

BUNTOVNIK, DISIDENT, OPONENT

Što bi Haris Silajdžić bio iznimka u odnosu na druge penzionere koji na sličan način osvanu i omrknu u Sarajevu? Pa on je taj koji vrlo dobro, možda najbolje razumije, u šta je zaglibila bošnjačka nacionalna politika, ko vodi ovaj narod, kako i kuda ga vode. On je personifikacija političkih stavova koji nikad nije aminovao ovakvu spregu politike i vjere, konkretno SDA i Rijaseta Islamske zajednice, kako su to učinili Bakir Izetbegović i Husein Kavazović. On je taj koji je relativno dobro sarađivao sa Recepom Tayipom Erdoagnom, a vrlo dobro se slagao sa bivšim turskim predsjednikom Abdulahom Gulom, ali nikad ne bi sebi dozvolio ovo što su sebi dozvolili Izetbegović i Kavazović na famoznoj svadbi i vjenčanju jedinice najmoćnijeg bošnjačkog bračnog para.

Pošto je Silajdžić sigurno jedina živa osoba koja poznaje sve tajne politike kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, jer se suočavao sa bezbroj pitanja o tome kako od strane novinara još više od strane svjetskih diplomata, veoma dobro zna na šta su se grstile te strane diplomate i čega su se pribojavali bar kad je bošnjačka politika u pitanju. Neki od strahova se ostvaruju pred njegovim očima.

Ako i prošeta izvan Sarajevo, makar do Tarčina, njegova osjećanja su sigurno pomiješana sa ushićenjem zbog prirodnih ljepota koje sejri, i grštenjem na ono što se pokazuje kao novo lice „namrgođene Bosne“.

Politički instinkt ga je vodio da se na vrijeme pobuni protiv toga i ode u opoziciju kada je osnovao Stranku za BiH. On je tako postao prvi disident i autentični postkomunistički opozicionar režimu kojeg je sam stvarao. Nijaz Duraković i njegov SDP, Rasim Kadić i njegovi Liberali BiH, Ibrahim Spahić i njegov GDS, su naslijeđa poraženog komunizma. Takve ih je tretirao i tolerirao režim, za razliku od Silajdžića kojeg su napali SDA-ovi „odreda smrti“ u Cazinu.

Koliko god bio razočaran bošnjačkim nacionalnim vođama Izetbegovićem i Kavazovićem, ništa manje nije očajan zbog onoga što je ostavio kao svoje opoziciono političko naslijeđe. Teško je prodrijeti u njegova osjećanja, čak ih ni najintimnijim prijateljima ne govori od srama, ali malo ko vjeruje da mu je prijatno popiti kahvu sa svojim nasljednikom Semirom Efendićem, aktuelnim predsjednikom S za BiH.

SVAKO IMA SVOGA „HU IS JUA“

To što uopće pristaje na to i dopušta da se ovaj mladi junoša, koji je ponikao ispod šinjela Bakira Izetbegovića, slika sa njim uz komentar da ga nagovara da se kandidira za člana Predsjedništva BiH, više je izraz sažaljenja i nužde nego iskrene podrške mladom političaru. Ima jedna ružna fotografija gdje Silajdžić provlači prste kroz kosu, koju veoma često objavljuju njegovi oponenti, koja odgovara ovakvim situacijama u kojima bi on bukvalno trebao sebi čupati kosu sa glave. To znači da je ono što je on činio kao opozicionar, pa čak i ideološki oponent samom Aliji Izetbegoviću, kome nije smetala vjerska radikalizacija SDA, bilo više pozerski stav nego konkretna politička borba. Jer da se nije ponio tako ne bi mlade junoše poput Efendića, koje su do jučer krale glasove Silajdžiću, toliko omasovile i osilile u svijetu nacionalne politike Bošnjaka da se ne razlikuju od najcrnjih botova i onih koji su napali motkom na Silajdžića. Svako ima svoje „Hu Is Jue“, rekli bismo.

Za pretpostaviti je da je Silajdžić gledao na FACE TV kod Senada Hadžifezovića trojicu lidera opozicije Dinu Konakovića, Edina Fortu i Sašu Magazinovića. Oni su najozbiljnije nešto što trenutno sarajevski politički milje nudi kao alternativu SDA-u. Sami su se deklarirali da se konceptualno razlikuju od srpske opozicije u Banjoj Luci, a hrvatska opozicija kao što je poznato ni ne postoji. Nisu se ni morali komparirati sa banjalučkom opozicijom jer razlika se vidi golim okom. Samo prije nekoliko dana u Banjoj Luci je opozicija okupila petnaestak hiljada demonstranata, dok se takav opozicioni skup ne pamti u Sarajevu.

Zapravo sarajevska opozicija nikad nije ni organizirala demonstracije protiv vlasti. Boračke, ili građanske demonstracije, kave su se desile februara 2014. godine, nije organizirala opozicija iako bi režim uvijek upirao prstom u neke od svojih oponenata da stoji iza demonstracija. To je rubikon koji sarajevska opozicija nikad nije prešla i stoga nikad nije ni mogla preoteti vlast od SDA.

To što je nedavno organizirao Mirsad Kadić nisu bile političke demonstracije, već malo već povorka građana sa infantilnim, pa čak i smiješnim transparentima. Jasno je da opozicija u Banjoj Luaci sinhronizirano djeluje sa međunarodnom zajednicom da bi izvršila pritisak na režim Milorada Dodika u vrijeme pregovora koje vodi Matthew Palmer oko reforme izbornog sistema. Zbog toga je čak „Washington post“ posvetio tekst banjalučkim demonstracijama kao i američkim prijetnjama novim sankcijama Dodiku.

Spomenuti trio Konaković, Magazinović i Forto se samohvališu razumijevanjem i podrškom međunarodne zajednice, konkretno Palmerovom podrškom, ali sve je to politički imporvizorij i predstava za javnost bez ikakve ozbiljne političke perspektive i cilja, The Bosnia Times

Takav je generalan dojam o opoziciji koja se, uz sve to, i međusobom dovoljno ne uvažava. Ako je Haris Silajdžić kao najubjedljiviji i najuspješniji opozicionar doživio ovakvu sudbinu, zamislite kakva je budućnost spomenutog tria koji sačinjava liderstvo opozicije. A niko kao Silajdžić, kao reformirani nacionalista, nije bolje i hrabrije oponirao dinastiji Izetbegovića. Njegova velika popularnost govori da je bio na pravom putu i da građani žele glasati za alternativu vladajućoj dinastiji. Samo mu je falio hrabriji korak ka konkretizaciji svoje politike; da se spusti među mase koje bi poveo za sobom. Taj put nema alternativu za opoziciju. Kad tad će ga neko ponovo pronaći, ali je više nego jasno da među spomenutom trojkom takvog nema!

(DEPO PORTAL/ad)