Večernji list iz Hrvatske u svojoj opširnoj analizi o posljednjim turbulencijama u BiH razgovorao je sa političkim analitičarom i kolumnistom Omerom Čevrom i profesorom na Filozofskom fakultetu u Mostaru Draženom Barbarićem.

Kriza je stalno stanje u Bosni i Hercegovini još od potpisivanja Daytonskog sporazuma, a mijenjaju se tek povodi i načini njenog manifestiranja i eskaliranja. Notorna činjenica je da ova država u proteklih više od četvrt stoljeća nije postala funkcionalna i samoodrživa, a neki prijepori su, čini se, i veći nego u prvim godinama nakon rata.

Trenutačno je aktualna blokada državnih institucija koju provode stranke iz entiteta Republika Srpska nezadovoljne zato što je Valentin Inzko na kraju svog mandata visokog predstavnika iskoristio famozne bonnske ovlasti i nametnuo odredbe Kaznenog zakona BiH kojim se sankcionira negiranje genocida i veličanje ratnih zločina. Ne priznaju ni legalitet Inzkovu nasljedniku Christianu Schmidtu, a vodeći srpski lider Milorad Dodik svakodnevno priziva disoluciju BiH, koju naziva „nemogućom državom“.

S druge strane, Hrvati i Bošnjaci ne mogu se dogovoriti o reformi Izbornog zakona BiH, kojim bi se omogućilo legitimno nacionalno predstavljanje i spriječila izborna majorizacija Hrvata. To generira političku krizu i unutar entiteta Federacija BiH, gdje bošnjačka politika sve otvorenije promiče ideju ukidanja konstitutivnosti naroda i potpuni prelazak na „građanski“ ustroj.

No i bez ovih krupnih problema gotovo da nema dana bez nekog novog povoda za međunacionalne ili međuentitetske prijepore. Suština svih upravo je u tomu da u BiH postoje barem tri vizije budućnosti ove države. Voditelj stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) i profesor na Filozofskom fakultetu u Mostaru Dražen Barbarić ističe da su strateški prijepori u BiH zbog kojih se zemlja nalazi u stalnoj krizi i ne uspijeva profunkcionirati kao normalna država u poimanju “normalnosti” države.

– U BiH postoje tri politička vektora: unitaristički, kvaziseparatistički i federalistički. Dok se prva dva u potpunosti međusobno isključuju, treći levitira između njih, nedovoljno snažan da pretegne u jednom smjeru. Sadašnje stanje je da se kvaziseparatistički zadovoljava u okviru Republike Srpske, unitaristički (bošnjački) u nemogućnosti da teritorijalizira svoju viziju na prostoru cijele BiH kao utješnu nagradu koristi hegemoniju unutar Federacije BiH, dok se federalistički (hrvatski) svodi na zahtjeve za resetiranje nekadašnjih izvornih daytonskih postavki. U takvoj situaciji tri nacionalne politike koriste konsocijacijske elemente unutar sustava za opstrukcije i paralizu, a zapravo navedeni elementi postaju funkcionalni tek u kontekstu međusobnoga povjerenja i uvažavanja političkih interesa svih triju nacionalnih zajednica u institucijama koje su za to predviđene – objašnjava Barbarić.

Da je problem u njenom fundamentalnom daytonskom uređenju koje je dogovoreno da bi se zaustavio rat, i to tako da su strane koje su četiri godine ratovale u Daytonu napravile ratnu rekapitulaciju, podvukle crtu i isporučile zahtjeve za uspostavu mira, smatra i politički analitičar i kolumnist Omer Čevra. To je, ističe, ponajprije podrazumijevalo teritorijalne pretenzije koje su temeljene na ratnom osvajanju.

– Na tim “osvojenim” etnički očišćenim teritorijima strateški je uspostavljena najglomaznija državna administracija u Europi, preko koje su ratna politička rukovodstva glavne tri stranke zacrtala zaposliti velik broj svojih lojalnih ljudi i tako dugoročno utemeljiti biračko tijelo, što su, treba priznati, perfektno učinili. Drugi razlog zašto se zemlja nalazi u stalnoj krizi je nesposobnost probosanske ili bošnjačke politike, koja, iako u političkom smislu predstavlja narod nad kojim je izvršena agresija i počinjen genocid, ipak sve ove godine nije u stanju iznjedriti političko rješenje ili modalitet uređenja koji bi Srbe i Hrvate privuklo prema BiH kao zajedničkoj državi i prema Sarajevu kao glavnom gradu. Problem je u tome što mi Bošnjaci živimo u zabludi da smo izašli kao pobjednici iz proteklog rata, što nam prema tome daje monopol nad BiH, kojom mi kao suvereno upravljamo, jer eto, nas je najviše i mi je najviše volimo. Takva opasna zabluda produkt je vodeće bošnjačke politike koja je najbrojniji narod svela na 23% teritorija te nema dodira sa stvarnim stanjem na terenu – ističe Čevra.

Kao primjer nelogične i retrogradne politike iz Sarajeva Čevra navodi pokušaje da se izbornim inženjeringom u Dom naroda Parlamenta FBiH, koji ima ulogu gornjeg doma, instalira što više “naših” Srba i Hrvata.

– Nasilni pokušaji i nametanja da se napravi neka vrsta građanske države po modelu SAD-a ili Njemačke garantirano neće dati nikakav rezultat, jer je to de facto nemoguće i jedino može proizvesti veće međunacionalne tenzije i podjele, a u konačnici i sukobe, što je vidljivo danas. Za to, naravno, nisu krivi građani, da ne budem pogrešno shvaćen, ni bošnjački narod, nego su krivi oni koji su takve uvjete svojim potpisom u Daytonu ovjerili i takva prava svima zajamčili – dodaje Čevra.

Osvrće se na još jedan problem vezan za reformu Izbornog zakona, a to je “slučaj Komšić” i činjenicu da prema postojećim rješenjima Bošnjaci mogu birati hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

– To jest legalno, jer je tako po Ustavu dozvoljeno, ali nije ispravno, nije korektno, jer je evidentno da takav odnos ne proizvodi dugoročnu stabilnost i napredak cijele BiH. Naprotiv, izbor Željka Komšića bošnjačkim glasovima kako bismo mi, Bošnjaci, dobili dva člana i “prevarili” Hrvate, što je stvarni neizgovoreni cilj, prevladalo je narušene bošnjačko-hrvatske odnose, stvorilo stanje neprijateljstva između dva naroda i predstavlja možda prvi domino koji je pokrenuo proces destabilizacije i raznih blokada cijele zemlje te odvelo nas sve u neizvjesnu budućnost. Posebno jer je vidljiv novi narativ međunarodne zajednice u BiH. Pogrešna i nerealna bošnjačka politika dovela je do toga da Bošnjaci više nemaju nigdje prijatelja u regiji, možda i u Europi. Bošnjački faktor se samoizolirao i objektivno je okrenuo leđa Europi i SAD-u, što je suludo i u konačnici opasno! Gurnuli smo Hrvate u zagrljaj Srbima, a oni realno upravljaju sa 70% teritorija i institucija pa se onda postavlja objektivno pitanje po kojoj to logici ili formuli bošnjački faktor misli da će dobiti državu kakvu želi – pita se Čevra.

Dominantne politike u sva tri naroda sukobljavaju se manje-više o svakom ozbiljnom pitanju, a nerijetko se preko medija prepucavaju i o potpuno trivijalnim stvarima. Takvo stanje traje godinama, a mnogi, poput Dražena Barbarića, smatraju da je za to „zaslužan“ upravo daytonski politički okvir koji je jedan od najuspješnijih mirovnih projekata u suvremenoj epohi, ali njegov problem je u tome što je konceptualno osmišljen da ratni sukob prebaci u političko polje.

– Dakle, bosanskohercegovački politički sustav je pacificirani permanentni sukob. Drugo, njegova promjena izgledna je samo u situaciji izvanrednoga stanja, jer je u takvom i nastao. Jedna mogućnost je izvanjska intervencija u obliku nametanja ili snažnoga pritiska, što se može dogoditi samo u situaciji da političke netrpeljivosti i nefunkcionalnost sustava postanu ozbiljno sigurnosno pitanje za međunarodnu zajednicu. Druga opcija je unutarnji dogovor uz medijaciju međunarodne zajednice, koja će postati realna tek kada BiH postane država kandidatkinja za pristupanje Europskoj uniji. Do tada smo osuđeni na modifikacije sustava ograničenog dosega, a nipošto na obuhvatnu ustavnu reformu – kaže Barbarić.

Skora integracija u EU pak nije izgledna, koliko zbog nespremnosti i nemogućnosti domaćih političkih aktera da postignu dogovor o potrebnim reformama toliko i zbog nezainteresiranosti same Unije. Uvjete koji se postavljaju iz Bruxellesa kako bi BiH dobila kandidacijski status često zvuče samo kao izgovor za zaustavljanje procesa proširenja. Da Europska unija ni sama nije načisto želi li se proširivati na jugoistok kontinenta ili ne, svjedoči i zastoj na europskom putu ostalih zemalja u regiji.

Ipak, uloga „međunarodne zajednice“ u BiH znatno je drukčija, jer je to jedina zemlja u kojoj je još uvijek na snazi neka vrsta međunarodnog protektorata, i to ne samo kroz funkciju visokog predstavnika nego i kroz činjenicu da, primjerice, u Ustavnom sudu BiH trećinu mjesta popunjavaju stranci. Usto, u BiH su i dalje prisutne međunarodne vojne snage EUFOR, a i utjecaj pojedinih veleposlanstava znatno nadilazi uobičajene diplomatske okvire.

Stanje u BiH je takvo da svako malo netko od domaćih aktera priziva još veći angažman stranaca.

No iskustvo govori da su uz neke uspješne reforme, poput obrambenog, policijskog ili poreznog sustava, međunarodni protektori proizveli i nove probleme koji danas umnogome opterećuju situaciju u BiH.

– U BiH se međunarodna zajednica u sklopu institucije OHR-a transformirala u četvrtoga konstitutivnog subjekta koji nije ugrađen u ustavnu strukturu, već stoji iznad kao njezin nezamjenjivi jamac i krajnji tumač. Ako uzmemo dvije osnovne varijable: funkcionalnost političkog sustava i međunacionalno povjerenje, postavlja se pitanje jesu li odluke OHR-a koje su legitimirane povećanjem funkcionalnosti sustava zaista ispunile svoju svrhu, a da pri tome nisu unazadile međunacionalne odnose. Cijela Pandorina kutija mogućnosti uspostavljanja većinske hegemonije u Federaciji BiH nametanjem hrvatskog člana Predsjedništva i izborom nelegitimnih delegata u Dom naroda otvorena je kao rezultat jednostranih intervencija OHR-a u izborno zakonodavstvo. Drugim riječima, međunarodna je zajednica odlukama OHR-a postala konstitutivni dio problematike političkoga sustava BiH – smatra Barbarić.

S druge strane, Omer Čevra kaže da bi bilo nezahvalno optuživati međunarodnu zajednicu za “našu nesposobnost i letargiju”, u situaciji kada na izbore izlazi tek 40 posto građana.

– Međunarodna zajednica nije tu da rješava naše probleme i da nam mijenja državu. Građani ove zemlje moraju shvatiti – neće im ništa riješiti međunarodna zajednica. Neće im ništa nametnuti novi visoki predstavnik. Od priče da će OHR koristiti bonnske ovlasti da zaustavi novi reizbor Čovića, Izetbegovića ili Komšića nema ništa. Stranci nisu fašisti ni diktatori da nameću jednom društvu u 2021. godini silom neka pravila. Država mora sama odrasti, postati punoljetna. Da institucije preuzmu ulogu vođenja države, a ne da služe kao privatne igračke vladajućih elita. Ne postoji u ovom trenutku ni jedna jedina neovisna depolitizirana i profesionalna državna ustanova. Svaka je pod političkom šapom i ne odgovora interesima građana, nego samo onih stranaka koje njima upravljaju. To je prava tragedija bosanskohercegovačkog društva i jedan od razloga zašto se sustav urušava – kaže Čevra.

Bosna i Hercegovina se, dodaje, mora demokratizirati, a novi dogovor za budućnost koji će biti temelj mora biti produkt bh. politike, a nikako vanjskog nametanja. Svako strano nametanje bilo bi pogubno za demokraciju u BiH, a smatra da i međunarodna zajednica to konačno shvaća.

Kao i na sve drugo, i na ulogu susjednih država u BiH gleda se različito. Dok bošnjačka politika susjedne zemlje uglavnom optužuje za destabilizaciju i uplitanje u unutarnje stvari BiH, dotle Hrvati u BiH Hrvatsku smatraju glavnim zaštitnikom i zagovarateljem euroatlantske budućnosti BiH, dok Republika Srpska u Srbiji vidi jamca svoje opstojnosti.

– Hrvatska i Srbija potpisnice su Daytonskog mirovnog sporazuma, čime su stvorile kontekst da tri ratne zajednice unutar prenesu dijelove svojih ratnih suvereniteta i stvore minimalni okvir zajedničke državnosti. Time su, makar činom političke volje, odgovorne za stvaranje postojećega modela bosanskohercegovačke državnosti. Koliko god to nekome bilo teško čuti i koliko god međunarodna zajednica koristila floskulu o unutarnjem dogovoru, bez simboličke i stvarne političke podrške ovih dviju zemlja bilo kakav proces ustavnoga restrukturiranja ostaje gotovo pa nemoguća misija – upozorava Barbarić.

Budućnost BiH je, kaže on, u korištenju toga političkog i emocionalnog kapitala koji Hrvati i Srbi u BiH zaista baštine, a ne stalnoga prekoravanja i stvaranja antihrvatske i antisrpske histerije.

– Ako je potrebno naglasiti, osnovna pretpostavka uvijek ostaje apsolutno poštovanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti BiH. Iako u ovom trenutku možda zvuči naivno, put BiH do Europske unije vodi preko Zagreba, a do NATO-a preko Beograda – zaključuje Barbarić.

Trenutačno se čini malo vjerojatnim da će Bosna i Hercegovina u skorije vrijeme postati ono što nije u proteklih četvrt stoljeća – normalna država. Bošnjački i srpski koncept međusobno se iscrpljuju u nadi da će vrijeme biti baš njihov saveznik. Bošnjaci igraju na kartu svoje brojčane nadmoći i promjene međunarodne politike koja će podržati koncept građanske, odnosno dominantno bošnjačke države. Srbi pak računaju na zamor iste te međunarodne zajednice, ali i Bošnjaka, kako bi odustali od zajedničke države.

Hrvatima vrijeme nije saveznik što zbog svog demografskog osipanja, a što zbog činjenice da im je međunarodna zajednica svojim djelovanjem svojedobno reducirala političku moć te se najviše nadaju nekom skorom unutarnjem dogovoru, uz potporu susjeda, ali i posredničku ulogu velikih sila, ponajprije SAD-a i EU. Određenu nadu budi diplomatski angažman Hrvatske u međunarodnim forumima, ali i sve češći glasovi diplomata zaduženih za BiH, koji u reformi Izbornog zakona i rješavanju „hrvatskog pitanja“ vide prvi korak prema izgradnji normalne i funkcionalne države.

(Narod.ba, DEPO PORTAL/md)