Piše: Oslobođenje

Nakon što smo dobili zeleno svjetlo od Ministarstva pravde FBiH, zaputili smo se u Kazneno-popravni zavod Tuzla, gdje smo posjetili zatvorenice osuđene za najteža krivična djela. Njih pedesetak, od kojih su neke i sa dugotrajnom kaznom zatvora od 45 godina, kažu da su zadovoljne uslovima u kojima provode svoje teške dane. Odvojene od svojih najmilijih, kažu da se kaju za počinjena krivična djela. Dodaju da nikada prije kaznenog djela nisu imale nikakve mrlje u svom životu niti probleme sa zakonom. Nakon što pređu prag zatvora, žele krenuti u novi i ljepši život.

- S namjerom ništa nisam uradila i žao mi je zbog ovog ubistva, koje je bilo iz nehata. Teretili su me da je sa umišljajem, međutim dokazali smo da je bio nehat. Čovjek je preminuo i žao mi je zbog toga, započela je svoju ispovijest 23-godišnja Sunita Hindić o kojoj se u proteklom periodu dosta pisalo i koja se zajedno sa još 49 osuđenica nalazi u Kazneno-popravnom zavodu Tuzla. Sunita kaže da je prije dospijevanja iza rešetaka imala normalan život, te da ima završenu srednju ekonomsku školu. Ni ona, a ni njena porodica nisu imale problem sa zakonom.

ELITNA PROSTITUCIJA

- Moja majka je preminula kad su protiv mene podigli optužnicu. I mene je to potreslo te sam se u pritvoru ošišala na ćelavo. Proživjela sam ogromne traume. Još se pokušavam oporaviti i mislim da ću cijeli život imati ožiljke od svega ovoga. U posljednje vrijeme me najviše iznerviraju loši napisi o meni, jer mi nije svejedno kad pročitam to da pokazujem gole grudi stražarima zato što to nema veze sa zdravom pameću. Doživjela sam nervni slom, a moja majka je preminula nekoliko dana prije toga i nije mi bilo prijatno da to čitam, ni ja, ni moja porodica. Pa je bilo i nekih naslova da sam se povezivala sa elitnom prostitucijom, što također nije tačno. Moj najveći problem je bio što sam upala u loše društvo i družila se s kriminalcima, to mi tada nije smetalo, jer sam bila u vezi s Ninom (Ivankovićem, za čije je ubistvo osuđena na tri i po godine, op. a). Kobne noći on mi je pištolj stavio u ruke. Kako je opalio, ne sjećam se. Znam da smo se gurkali. Pucanj se nije čuo... Raskopčala sam ga i vidjela da krvari, priča nam Sunita, jedna od stanovnica tuzlanskog zatvora i dodaje da se kaje što je uopšte došla u takvo društvo i okruženje.

Ostatak čitajte ovdje

(DEPO PORTAL/rm)