Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Esnaf Kastrat iz Sarajeva je početkom 2020. godine vozio deset tona kineskog tekstila iz Mađarske ka Bosni i Hercegovini (BiH). U fakturi koju je trebao predati carinicima pisalo je da je prosječna vrijednost robe oko šest maraka po kilogramu. To nije bila realna već dogovorena cijena robe za one koji su spremni platiti mito. 

„Nijedna špedicija neće da te prihvati da radi sa tobom ako ne daješ ‘kafu’“, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) Kastrat. 

Pokušao je ranije dogovoriti saradnju sa špedicijama iz Gradiške i Sarajeva, ali su ga odbili. Sada je, po preporuci, došao u gradiški „Centrošped“ gdje mu je špediterka Jelena Stanivuk objasnila da pored carinjenja mora platiti nešto „i u koverti“.

„Ja sam njoj rekao ja taj nisam.“

Kastrat se prisjeća da mu je špediterka, nakon razgovora sa carinikom, ponudila da umjesto dvije i po hiljade da samo dvije hiljade maraka mita, ali je i to odbio. 

„Ona meni dolazi i baca papire i kaže i ti pretjeruješ, nije niko budala, zna se da to nije stvarna vrijednost robe. Ili ćeš dati ili ti je (carinik, op. a.) rekao dizat osnovu. Razvalit će ti robu, pustit će cuke!“

Carinici su pregledali Kastratov tekstil i utvrdili da su na fakturi prikazane niže cijene, ali kazna po njegov džep nije bila velika. Morao je platiti tek oko hiljadu maraka više u državni budžet jer su carinici utvrdili da je deset tona tekstila skuplje za samo tri i po hiljade maraka.

Šest godina ranije su zbog carinskih prevara i mita uhapšeni bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH Kemal Čaušević, uvoznici Anes Sadiković i Sedinet Karić, kao i brojni carinski službenici. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo otkrivaju da hapšenja i suđenja nisu uplašila pojedince UIOBiH koji i dalje rade na isti način. Uvoznici uvoze robu koju domaći trgovci kešom plaćaju u inostranstvu, pokazujući na granici lažne fakture sa značajno umanjenim vrijednostima robe kako bi državi platili što manje dažbina. 

Dok veliki trgovački brendovi poput „Waikikija“ i „New Yorkera“ sličnu robu uvoze za oko 40 KM po kilogramu, najveći domaći uvoznici to čine za oko šest maraka. Da ne bi vidjeli ono što je očigledno, špediteri od vozača uzimaju i „koverte“ za carinike, tvrde sagovornici CIN-a, pa mitom podmazani tekstil bez detaljnog pregleda brzo prolazi carinu.

„Dvije i po hiljade maraka ‘kafa’ i carinjenje po fakturi“, kratko opisuje Edin Peljto, uvoznik koji je plaćao mito.

Tokom posljednje tri i po godine samo na graničnom prelazu u Gradišci ocarinjeno je oko tri i po hiljade tona tekstila umanjenih cijena, a uvoznici procjenjuju da je BiH na tome izgubila oko 38 miliona maraka. Skoro polovinu tog tekstila uvezao je Ferhat Pero Peštalić sa firmom „Extrablatt“. Cijenu od šest maraka po kilogramu, kaže, odredio je UIOBiH. S obzirom da u ovoj instituciji tvrde da takav propis ne postoji, Peštalić kaže: „Onda su oni napravili nezakonito“.

Peštalića i Besima Jahića, koji stoji iza firme „Hisar Trade“, 2017. godine je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) osumnjičila za organizovani kriminal, davanje mita i utaju poreza pri uvozu tekstila, ali Tužilaštvo BiH do danas nije podiglo optužnicu. Obojica se nalaze na listi najvećih uvoznika. Peštalića sagovornici CIN-a opisuju kao „kralja tekstila“ – čovjeka sa najjačim vezama unutar UIOBiH i drugih institucija.

Kazna za neposlušne

Esnaf Kastrat je znao sve o uvozu tekstila, imao prijatelje na pravim mjestima i bio dovoljno prkosan da se poigra sa sistemom. Počeo je uvoziti kao uslugu Edinu Helaću da bi mu održao posao dok Helać svoju firmu „Europtimus“ ne izvuče iz poreskih dugova. Znao je odmah da posao nije legalan. 

„Evo, sad ti otiđi, kupi robu, platit ćeš 10 eura tene, a dobit ćeš na papiru 2,5 eura. Znači, to je tako, to nisam ja izmislio”, kaže Kastrat.

Uvoznici na parkinzima u inostranstvu preuzimaju robu koju su vlasnici butika kupili kešom na pijacama Turske, Mađarske ili Italije. Potom je sa lokalnom firmom-dobavljačem vagaju i prave lažne račune tako da ukupna vrijednost uvijek bude šest KM po kilogramu kineske, odnosno osam KM turske robe. Tu cijenu, tvrde, odredio im je UIOBiH. To znači da će za kupovinu 10 tona tekstila od 200.000 maraka na lažnoj fakturi pisati da je plaćeno 60.000 maraka pa će dažbine umjesto 65.000 maraka platiti svega 20 hiljada maraka.

Da bi carinici prihvatili papire sa višestruko umanjenom cijenom robe i preskočili detaljan pregled i brojanje, uvoznici planiraju i „trošak za kafu“ od 2.500 KM. Kako je bio samo „rezervni igrač sa klupe“, Kastrat nije pristao platiti mito.

„Nije dorastao vanjskotrgovinskom poslovanju“, kaže njegov prijatelj Kemal Čaušević koji ga je savjetovao da ne ulazi u taj posao.

Kastrat je za prvi uvoz platio oko hiljadu maraka više za carinjenje robe i nastavio po starom. Već mjesec dana kasnije je otišao po drugu turu tekstila sa višestruko umanjenom vrijednosti robe na fakturi. Prisjeća se da su ga prije toga carinici preko prijatelja pozvali na sastanak, ali im on nije odgovorio. Robu su mu pregledali, ali ga nisu kaznili. Nakon carinjenja ga je nazvala špediterka Jelena Stanivuk.

 „Kaže ‘vako će vazda biti – evo, nisu ti htjeli dići osnovu da ti, kao, daju signal da ipak sjedneš za taj sto“, priča Kastrat za CIN. Već na sljedećem uvozu, carinici su izgubili strpljenje. Kastratov vozač je došao na granicu sa tri i po tone robe za koju je u fakturi pisalo da vrijedi oko 5,5 maraka po kilogramu – oko četiri puta jeftinije od prosječne cijene za kilogram kineskog tekstila.

„Kad su ga zakucali, pa to je smiješno“, sjeća se Kastrat. Carinici su podigli vrijednost robe za skoro sedam hiljada maraka. 

Suvlasnik „Centrošpeda“ Ljubiša Đurđević kaže da zaobilazi poslove sa uvozom tekstila, ali je Kastrata prihvatio zbog preporuke iz Sarajeva. Zna da je imao probleme, ali ne zna da mu je Stanivuk tražila mito: „Ja nikad poštar nisam bio niti hoću da budem. Neću da razmišljam o tom dijelu i to isto savjetujem i svojim špediterima, svojim radnicima. (…) Kafa ta meni ne ide na račun, kako je zovemo. Ja od toga dijela ne mogu da isplatim platu radnicima.”

Kastrat se žalio UIOBiH zbog nedosljednosti u radu carinika. Naime, iako je i drugi i treći put Kastrat uvozio robu sličnih vrijednosti, carinici su postupali različito. Pozvao se i na druge firme uvoznice. Naime, istog dana su firme Ansana Halilovića „SM Group“ i Fehrata Pere Peštalića „Extrablatt“ uvezle 4,6 tona tekstila.

I njihov tekstil je kupljen u Mađarskoj i prijavljen na carini po sličnoj cijeni, ali carinici na to nisu reagovali. Kastratova žalba je naišla na zid ćutanja u UIOBiH pa je on izvukao svog asa iz rukava – angažovao je Kemala Čauševića da mu pomogne u rješavanju zahtjeva.

„Kad sam vidio da su upetljani svi, onda sam im gurnuo Čauševića (…) i on odlazi i ja, naravno, dobijam“, poentira Kastrat i dalje snažan utjecaj bivšeg direktora UIOBiH koji je u međuvremenu prvostepeno osuđen na devet godina zatvora zbog primanja mita i carinske prevare.

Nakon toga je UIOBiH poništio odluku carine o uvećanju dažbina i Kastratu je vraćen novac. Iako nije bilo nikakve interne istrage koja bi to utvrdila, šef Carinske ispostave „Gradiška“ Radovan Đurić tvrdi da niko nije tražio mito od Kastrata.

„Je li vi hoćete da kažete da su Esnafove cijene prave cijene“, upitao je Đurić novinare CIN-a tokom intervjua, zaboravljajući da je na početku razgovora tvrdio da ne zna da uvoznici na carinu dolaze sa umanjenim fakturama.

„Slažemo se, evo, kad kažemo male cijene, ali neka neko kaže koja je prava cijena“, kaže Đurić, objašnjavajući da se ne može znati prava vrijednost robe na osnovu koje se plaćaju carine.

Prema naredbi direktora UIOBiH Mire Džakule, carinici imaju obavezu da u carinskim skladištima detaljno pregledaju pristiglu robu. Za to imaju tri dana, a ukoliko utvrde da je vrijednost netačna, mogu je korigovati. Međutim, Vlado Macura iz špedicije „Ciambella export-import“ iz Banje Luke kaže da se u carinskim skladištima u Gradišci to uglavnom ne radi tako. 

„Sve se češće dešava da ne dođu uopšte da pogledaju. Pitaju me jesi li prebrojao, kažem jesam prebrojao sam, sve je OK“, kaže Macura.

Skupa kafa na granici

Sarajlija Edin Helać je godinama bio jedan od najvećih uvoznika tekstila u BiH. On je za sedam godina sa Ismetom Balijom preko svoje firme „Europtimus“ 250 puta uvezao tekstil koji je država carinila po umanjenim vrijednostima, lišavajući budžet značajnih prihoda.

„Da ne bi rasturali robu, da ne bi dizali osnovicu za 30 posto, oni uzmu tih 2.500 maraka i to kao pregledaju, ostave u magacinu, sve se završi kako treba“, opisuje Helać ustaljeni način uvoza tekstila u BiH.

„Pošaljemo po vozaču ili nekome, vozač da špediteru, a špediter tome kome treba.“ Na pitanje novinara CIN-a kome treba, odgovorio je: „Pa, treba carinskom kartelu“.

Radili su i sa Peštalićem i firmom „Extrablatt“ čija je formalna vlasnica njegova žena Semira. Helać je prošle godine prekinuo sa poslom, a Peštalić je danas jedan od najvećih uvoznika tekstila iz Kine i Turske.

Iz saradnje sa Peštalićem Helaću su ostali rukom pisani obračuni za dvadesetak zajedničkih uvoza. „To su po našim obračunima, nisu to obračuni između firmi“, kaže Helać. Iako datumi i iznosi faktura na tim papirima odgovaraju podacima koje UIOBiH ima o njihovim uvozima, Peštalić ne priznaje da postoje „rukom pisani“ obračuni. Na svakom od papira među troškovima se nalazi i „kafa“ od oko 2.500 KM i sva roba je ocarinjena u Gradišci. 

Posao Carine je da ne dozvoli da budžet BiH bude oštećen umanjivanjem dažbina, ali šef Carinske ispostave „Gradiška“ Radovan Đurić očekuje da o tome vode računa uvoznici: „Zašto ne dođe s pravom cijenom jednog dana i riješimo sav taj problem – i Esnaf ili bilo ko drugi od tih butikaša koji se žale na enormne iznose da daju nekome?! Onda neće imati potrebe ni da daje cariniku, ni da daje Radovanu, ni da daje špediteru, ni da daje nikom, nego će plaćati državi i bit ćemo svi sretni.”

Međutim, uvoznicima se „kafa“ itekako isplati. „Na pun kamion, ako imate 20 tona, razlika je oko 15 hiljada maraka ako vam digne osnovicu na to, a date dvije i po hiljade na kafu“, objašnjava Helać. Radovan Đurić tvrdi da se na njegovoj carini ne uzima mito: „Neka jedan od njih kaže da je dao mom carinskom radniku, ja ću procesuirati tog carinskog radnika”.

Ali, uvoznici nemaju kontakte sa carinicima. „Moraš preko špeditera. Nijedan carinik ne želi da razgovara direktno sa nama“, kaže Edin Peljto, vlasnik firme „F Gradnja – Company“ koja je desetak puta uvezla tekstil ocarinjen po višestruko umanjenim cijenama. 

Iako bi ovakvi navodi trebali biti znak za alarm šefu carinske ispostave, za Đurića se priča tu završava: „Nije dato! Dok se ne dokaže, hipotetički pričamo o svemu tome. (…) Kakvu oni kafu daju špediteru, to pitajte špeditere!“ 

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/dg)