Studenti druge godine Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, na smjeru Međunarodni odnosi i diplomatija, Arnes Jeleč i Ilma Garankić, učestvovali su na seminaru koji je organizirao Humanity in Action pod nazivom „Mitigating Online Radicalisation and Hate-Speech“.
 

U okviru ovog seminara napisali su tekstove na temu mladih u BiH i radikalizacije, koje je DEPO Portal odlučio objaviti kao poruku mladih ljudi koji ne žele živjeti u sjeni priča o ratu, mržnji i zločinima iz prošlosti.

Arnes Jeleč: Mladi i nacionalizam

Prošlo je 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini. Došle su nove, mlade generacije koje nisu rođene dok je taj užasni rat trajao. Neki su rođeni odmah poslije završetka rata, neki par godina poslije. Ti mladi ljudi su odgajani u totalno drugačijem sistemu od njihovih roditelja.

Rat više nije glavni problem, fokus je na nezaposlenosti, oporavku ekonomije i države, usmjeravanju ka budućnosti u kojoj će ti mladi živjeti. Mladi koji nisu rođeni prije ni tokom rata nemaju razloga za animozitetima te se ne dijele prema etnicitetu.

Sve gore navedeno je tačno, ali u nekom drugom svijetu. U Bosni i Hercegovini, nažalost, još uvijek je prisutna etnička mržnja, debate oko karaktera rata, zločina i dešavanja 90-tih godina. To bi možda i bilo prihvatljivo kod starijih generacija, kojima je rat znatno obilježio život i koji drže animozitete od tog vremena. Problem nastaje kada se sva ta trauma prenosi na mlađe. Umjesto gledanja na budućnost, zaposlenost, zdravstvo, ekonomiju i okoliš, „stvarni problem“ ostaje rat u Bosni i Hercegovini.

Pričanje o ratu nije problem, i opet se može razumjeti stalno ponavljanje ove teme ako uzmemo u obzir snažan uticaj revizionizma čiji je cilj promjeniti karakter rata u Bosni i Hercegovini, te negiranja genocida u Srebrenici, kao i drugih zločina, bez obzira koja je strana u pitanju.

Zbog same kompleknsosti naše situacije, veze između trenutnog poretka naše države i rata, mislim da ne možemo samo ignorisati i pretvarati se da rata nikada nije bilo. Međutim, za takav razgovor je ključno razumijevanje, prihvaćanje grešaka, te iskrena namjera da se dođe do istine. Politička prepucavanja i uvrede nikada nisu bile dobro rješenje, niti će ikada biti.

Činjenica je da ove teme nisu bitne mladima koji odlaze iz Bosne i Hercegovine u druge države. Mladi koji se u našoj državi nikada možda ne bi ni upoznali, koji bi se vjerovatno i mrzili jer su različitog etniciteta, u Njemačkoj rade zajedno i prijatelji su. Fokus je na poslu i obrazovanju, rat u Bosni i Hercegovini se ne spominje. Nema etničke mržnje niti podjela, već suradnja i razgovor.

Mladi ne smiju ispaštati radi prošlosti, niti se smiju dijeliti na principu koji je započeo sva grozna dešavanja 90-tih godina. Kada zamjenimo mržnju sa razgovorom i podijele sa druženjem, samo tada možemo imati društvo u kojem će prosperirati ne samo mladi, već i svi građani i građanke Bosne i Hercegovine.

Ilma Garankić: Hej Bosanci, zar još uvijek?

Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono 'drugo i drugačije ' ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidove se grade, ili pak ruše.

U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični, ljudski strah, a strah je poput kuge, uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.

Rat je prošao, završen je, barem tako kažu..a ja ipak imam osjećaj da nije, jer i mržnja je sukob, sukob koji se vodi drugim sredstvima. Vijekovima je Bosna i Hercegovina bila dom onima koji je domom ne osjećaju, vijekovima je Bosna primala svakoga u svoje okrilje; Bosna uvijek, Bosanci i ne baš.

Tragika mržnje jeste u tome što ista ne pripada samo nama; mržnja nije rođena ovdje, mržnja je poput nevidljive vaseljene, uvijek prisutna, sposobna da se odupre svakom pokušaju ljubavi i univerzalije, sposobna da opstaje čak i kada je čovjek ne želi. A, vraćajući se u 'horion Bosonu', recimo samo da je ova zemlja vijekovima obilježena krvlju, ali tome nisu doprinijeli njeni stanovnici, već svi oni nespremni da razumiju da "različito" jeste dobro, a "isto" samo monotono.

I jesen mi je najdraža, jer spojeni zvuk crkvenih zvona i melodija ezana bude u meni blaženstvo koje je pristuno samo u Ujevićevim sonetima, a kako Ujevića ne može razumjeti svako, tako i harmoniju zajedničkog poziva na molitvu ne može osjećati svako.

Bosna i Hercegovina je dom tri izvora jedne rijeke, ali nikada tri ušća, jer dolina kojom rijeka teče pripada svima, a put je zajednički, i zato znam da mržnja naše mrtvaje nije ništa doli zla rođenog u mislima pojedinaca koji neće i ne smije stolovati našim srcima, jer mi nismo osuđeni na mrtvaju, ali jesmo osuđeni jedni na druge, i time se ponosim!

Biti Bosanac znači živjeti jedni s drugima, biti Bosanac znači biti svoj, a ipak prihvatiti drugoga, biti Bosanac znači imato veliko srce za ljubav, a premalo za mržnju; a Bosanac može biti svako, svako iole hrabar da se odupre zlu, a pristane na dobro.

I lako je, tako je lako voljeti, teško je biti izgubljen, a mržnja je eksces, strano tijelo dobrom srcu, stoga ne pitajmo se zašto mrzimo, zapitajmo se da li je naše srce čisto?!

P.S Identitet je socijalni konstrukt, isti nas određuje, ali isti ne određuje naše življenje s drugima... jer ne želim biti dio mrtavaje u kojoj ime daje odgovore na sva pitanja, pa zar niste umorni, jer mi odavno jesmo, a tek smo postali!

(DEPO PORTAL/ad)