Piše: Mario Stefanov

Izvor: www.geopolitika.news

Nema više dvojbe, nakon vojnih intervencija u Siriji, Libiji i posredno u Azerbajdžanu na Kavkazu, budi se staro carstvo s Bospora. Potezi Turske na diplomatskom planu i na samom terenu već sada prelaze okvire onoga što se nazivalo neoosmanizmom doktrinarno definiranim  u knjizi „Strateška dubina“  (Stratejik Derinlik & Türkiye’nin Uluslararası Konumu)  dr. Ahmeta Davutoğlua, nekadašnjeg  ministra vanjskih poslova i  turskog  premijera, smijenjenog nakon raskola s Erdoganom.

Više nije samo riječ o obnovi utjecaja Turske na prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo u njegovom virtualnom političkom izričaju. Ovo sada je stvarnost pokušaja izgradnje novoga carstva ili suvremenim rječnikom rečeno, nove geopolitičke integracije muslimanskog svijeta predvođene Turskom. Ankara je već sada od Egipta i Saudijske Arabije preuzela vodstvo velikoga dijela muslimanskoga svijeta ne birajući pritom, za razliku od Saudijske Arabije, svoje saveznike po sektaškim odrednicama. Turska politika istovremeno se povezuje sa libijskim sunitima i aktivno im pomaže, ali jednako tako i sa šijitima u Azerbajdžanu.

Možda najeksplicitniji izraz onoga što na vanjskopolitičkom planu čini Turska dao je Mustafa ef. Cerić, reis – ul- ulema Islamske zajednice u BiH od 1993. do 2012. godine. U maestralnom dokumentarnom filmu autora Gorana Rotima „Pax Americana“ prikazanog na HRT-u 22. studenoga ove godine, Mustafa ef. Cerić u kontekstu prilika u Bosni i Hercegovini osvrće se i na tursku politiku: „Kakva je alternativa Bošnjacima… hoćemo li se mi priključiti Turskoj koja će napraviti Europsku uniju? Pazite, Turska je na putu da napravi svoju Tursku uniju zajedno s Azerbajdžanom i sa svim ostalim zemljama. To jednom europskom političaru kad sam rekao zašto Turska ne može da…. nećete da primite u Europsku uniju jer su većinom Muslimani…. A što ako Turska dođe u situaciju da kaže mi nećemo u Europsku uniju nego ćemo praviti svoju uniju. On se zacrvenio i kazao – zar je to moguće. Evo, vidite da je to moguće. Pazite, Erdogan sada, vjerovali ili ne, ali on pravi svoju europsku….tursku uniju, kako god hoćete, od Libije gdje je zapravo sa svojim dronovima uspio da tamo postigne ono što je želio i ovo sada oko Azerbajdžana. To je naizgled neki regionalni rat, ali zapravo to je apsolutno Erdoganova strategija kako da tim narodima kaže – evo vidite kako će biti ako idete s Rusima, pođite sa mnom.“

Turska politika uspjela je u sučeljavanju najmoćnijih svjetskih sila poigravajući dvostruke igre sa svima i pritiskajući ih, pa i ucjenjujući svojim opcijama djelovanja ne samo se vojno nametnuti u Siriji, nego su njene trupe sada i u Libiji na krajnje zapadnom rubu područja na kojem ne nekada prostiralo Osmansko carstvo, a  nakon armensko-azerbajdžanskog rata i na Kavkazu, regiji prema kojoj je turska politika oduvijek imala aspiracije širenja svoga utjecaja. Ne treba zanemariti činjenicu da fizička prisutnost na terenu, poglavito u obliku rasporeda vojnih snaga znači i potencijal pune kontrole nekog prostora. Činjenica kontrole prostora uvijek je imala prednost pred diplomatskim nadmetanjima, a onaj tko je u posjedu teritorija i kontrolira stanovništva dominira politikom na tom području. Faktičko držanje teritorija protekom vremena najčešće dobiva i svoju legitimnost i pravni okvir. Na to Ankara dugoročno i računa. Njena politika korak po korak, oživljava sve turske geopolitičke opcije postavljene u „Strateškoj dubini“ Ahmeta Davutoğlua koja je postala doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja. Davutoglu u knjizi, a turska politika s nevjerojatnom upornošću u stvarnosti  repozicionira Tursku iz periferije međunarodnih odnosa do centra zbivanja na raskrižju svjetova i kultura Istoka i Zapada, između Europe, Bliskog istoka i Azije, na povijesnoj prostornoj i idejnoj poveznici abrahamskih religija, na pomorskim poveznicama Sredozemlja i Crnog mora, na vratima Euroazije – ukratko na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva. Turska je po Davutoglu njegov prirodni nasljednik odakle proizlazi i njena strateška dubina koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njene povijesne dubine. Strateška dubina Osmanskog  carstva kada bi se danas ponovno utjelovilo u obliku Turske države ili barem isključive turske interesne zone, na što Davutoglu u knjizi zapravo cilja, bila bi nemjerljiva. Iznimni geopolitički položaj takvog državnog ili paradržavnog entiteta na vanjskom obodu Euroazije  koji bi kontrolirao ne samo Bospor nego i Sueski kanal i njegovo povijesno naslijeđe kulturnih veza s Balkanom, Bliskim istokom i Središnjom  Azijom stvorio bi od njega super državu globalnog strateškog značaja. Turska kao obnovitelj takvog carstva, na Osmalijskom geopolitičkom prostoru, koje je nekada  objedinjavalo muslimanski  korpus  imala bi potencijal postati predvodnicom  islamskog svijeta.

Ostatak čitajte ovdje

(DEPO PORTAL/mr)