Izvor: Indikator.ba/Autor: Borivoje Simić

Nezaposlenost u Federaciji BiH u junu se povećala za 0,05%, što je suprotan trend u odnosu na nekoliko prethodnih mjeseci kada je imala blagu silaznu putanju.

Ovo se može dijelom objasniti sezonskim kretanjem, s obzirom da u ovom mjesecu na biroe za zapošljavanje pristiže veći broj svršenih učenika i studenata.

No, simptomatično je da se ovakav trend bilježi u jeku Vladine intervencije u sektor zapošljavanja kroz obilne poticaje, te u toku produženog “moratorija” na zapošljavanje državnih službenika.

Nešto je “trulo u državi Danskoj” jer Reformska agenda, koja je doživljena kao spasonosna formula za izvlačenje zemlje iz krize, iako po tvrdnjama vlasti provedena u solidnom procentu, ne popravlja stanje.

U prvom kvartalu BiH je zabilježila skroman ekonomski rast od 2,1 posto, izvoz i proizvodnja rastu slabim procentima.

Ekonomija se kreće svojim uspornim ritmom, kojim je i navikla nekoliko proteklih godina.

Nema nikakvih znakova da u zemlji odrađuju posao reforme koje, kako je i dokumentu koji je i prethodio Agendi stoji, donose rast i zapošljavanje (ako se neko još sjeća Sporazuma za rast i zapošljavanje).

No, čini se kako nas Reformska agenda zapravo polagano ubija, jer sve što su do sada vlasti iz ovog dokumenta provodile bezmalo se može svesti na povećanje poreza - proširenje porezne osnove, izmjene zakona i pravilnika i donošenje uredbi kojima su samo dodatno opterećuju ionako dobro "natovareni" poslodavci.

Teret koji nosi realni sektor postao je nepodnošljiv, i tu je Vlada i dalje vrlo ekspeditivna (čak se novi porezi uvode usred godine kao nigdje u svijetu), dok se sve drugo odlaže. Na primjer, pitanje javnih preduzeća gubitaša kojima Vlada grubom intervencijom u rad Porezne uprave dozvoljava da i dalje rade mimo reda i zakona.

Da ne govorimo o korupciji, kao bitnom dijelu Reformske agende, koja je potpuno gurnuta u stranu.

I dok je uvođenje poreza trebalo biti praćeno istovremenim smanjenjem doprinosa, kako bi se efekti dodatnih nameta ublažili, vlast lakonski sve odgađa poslije izbora.

U Federaciji je već postala tradicija da se svaka vlast raspadne prije izbora, pa je i ova već u poluraspadnutom stanju.

Ko će poslije oktobra upravljati Federacijom teško je prognozirati, a neće biti čudo ako ne budemo imali stabilne vlasti sve do parlamentarnih izbora za dvije godine.

Kome će onda naum pasti manji doprinosi i realni sektor? Hoće li Reformska agenda biti još jedna nikad dovršena reformska kampanja? Očigledno će se kao i dosad samo gledati kako namaći novce u budžete i namiriti budžetske korisnike koji svako malo zaprijete socijalnim buntom, a što vlast, sudeći po brzim rekacijama na ove događaje, nikako ne voli vidjeti.

Tako bi Novalićeva obećanja o smanjenju doprinosa i rasterećenju privrede mogla, vrlo lako, doživjeti sličnu sudbinu kao i ona premijera Mustafe Mujezinovića i Nedžada Brankovića koja nikad nisu realizovana.

No, i ako bi došlo do nekog smanjenja doprinosa, navodni “neutralni” efekt na poslodavce i radnike nešto je u startu problematično.

Prije svega pojam “neutralnog efekta”, kako nam se predstavlja, upitan je. Ako oporezujete službena putovanja, jasno je da ste time kaznili poslodavce i smanjili im apetit da putuju, uspostavljaju kontakte i obavljaju redovne poslovne aktivnosti i da nikakvo smanjenje doprinosa na drugoj strani to ne može neutralisati.

Upitna je sama agenda Reformske agende.

Čini se kako su uporedo sa uvođenjem nameta trebale biti provođene mjere koje idu u pravcu poboljšanja poslovnog ambijenta, olakšavanja ulaska u biznis i izlaska iz biznisa, uklanjanja administrativnih i drugih barijera, poboljšanja uslova za rad pojedinih privrednih grana...

Naravno, daleko od toga da je loše što su neki ventili koje su poslodavci koristili za izbjegavanje plaćanja obaveza zavrnuti i što se nastoji uvesti reda, ali "treniranje strogoće" samo na realnom sektoru i njegovo daljnje iscrpljivanje bez paralelnih drugih ozbiljnih reformi teško da može biti dobitna kombinacija reformske Vlade.

Dok na realni sektor gledamo samo kao na kravu muzaru, koja treba da namiruje sve što skupa država zamisli, teško je da ćemo ići naprijed, jer zapravo sječemo granu na kojoj sjedimo.

Dok vlast zahvaća od poslodavaca, i to prije svega onih odgovornih koji redovno izmiruju sve svoje obaveze, povrh svega dozvoljava sebi luksuz da koristi ispregovarani kreditni aranžman sa MMF-om kao sredstvo političke trgovine.

Dok je trgovina u slučaju adaptacije SSP-a upalila, uz vanjsko posredovanje, izgledi da politika utuk-na-utuk u slučaju mehanizma koordinacije uspije, kako stvari stoje, nisu veliki.

Teorija kako FBiH može bez MMF-ovog novca, a da će RS pokleknuti jednostavno ne pije vode. Zaduženje od 63 miliona KM da bi se obezbijedila isplata penzija pokazuje da je i Federacija BiH u "buli”.

Osim toga, odgađanjem kreditnog aranžmana prolongiraju se i reforme koje bi trebale biti prioritet br. 1, a koje vlast sama ne želi pokrenuti, kao što su smanjenje plaća u javnom sektoru, reforme u socijalnoj zaštiti, restrukturiranje komunalnih preduzeća, itd.

Kurs koji će u perspektivi obezbijediti ubrzan ekonomski rast nezamisliv je bez poduzimanja tzv. nepopularnih mjera, a ponašanjem koje demonstriraju vlasti kao da nam žele reći da njima i ne žele ići u susret.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)