MOJA TRI ŽIVOTA

Jasminka Šahinagić: Kako sam nakon gubitka djeteta nastavila sa životom...

ŽENA iN21.04.16, 22:27h

Jasminka Šahinagić: Kako sam nakon gubitka djeteta nastavila sa životom...
Nisu to obične priče…, one govore o jakim ženama koje su sakupile snage da stoički i s osmijehom na licu pobijede najveće životne nedaće. Među njima je i Jasminka Šahinagić, a ovo je priča o 'njena tri života'

 

Izvor: Magazin Azra/Autor: Lejla Lojo

 

Ove godine drogerija dm obilježava 10 godina poslovanja na tržištu Bosne i Hercegovine. Kako je u centru poslovne filozofije ove kompanije čovjek, dm je povodom jubileja pripremio brojne aktivnosti za kupce i za zaposlenike. Sve aktivnosti realiziraju se pod novim komunikacijskim sloganom “Jer sve smo to MI” čime se javnost želi podstaći na osjećaj zajedništva, ljubavi i podrške.


A u novim dm spotovima koji se emitiraju na televizijskim stanicama pojavljuju se stvarne osobe – ne glumci. Te osobe su za potrebe kampanje angažirane da ispričaju svoju životnu priču i da odgovore na pitanje ko su to oni, odnosno ko su ljudi koji njih čine onakvima kakvi jesu.


No, nisu to obične priče…, govore o jakim ženama koje su sakupile snage da stoički i s osmijehom na licu pobijede najveće životne nedaće. U konkurenciji od 20 žena koje su svoje životne priče nesebično podijelile, čelnim ljudima dm-a najviše su se dopale dvije priče naših sugrađanki. Jednu priča Aida Čorbadžić, a drugu Jasminka Šahinagić.


Jedna je otišla, doći će druga


Na naše pitanje kako i čime je osvojila produkciju iz Beča, te je baš ona izabrana da snimi spot za veliku kompaniju poput dm-a, Jasminka nam je odgovorila isto onako kao i produkciji. Ispričala nam je svoju priču, koju je nazvala „Moja tri života”…Ovo je odlomak njenog prvog dijela….


/„A onda je izvode i odvode. Ona prelijepa, sretna, sva u bijelom. Ja tužna i bolna. Htjela sam da vičem, da kleknem, da ih molim. Molim Vas nemojte, još mi je ostavite, ima u nama života, ima još zajedničkih dana. Nemojte majci uzimati najljepši pogled, nemojte joj uzimati rosu jutarnju, ne uzimajte dah što diše… Ali nisam, ona je otišla a ja sam ostala sa pola života” (14. Mart 1992.)”…/


I sama je bila tek zakoračila u punoljetstvo kada se zaljubila i rodila svoju prvu kćerku Dženanu. Kaže da su odrastale zajedno. Bila je dijete, koje je sad imalo svoje dijete. Godine su se nizale, a Jasminka i njena kćerka Dženana učile su jedna od druge. Kada ih je prošlo 20, Dženana se zaljubila i odlučila je da se uda. Koliko god da je bila sretna zbog toga što je njena kćerka pronašla svoju sreću, Jasminka se nadala da će se predomisliti u posljednji čas i ostati s njom.


– Ona je vesele naravi i mislila sam predomislit će se, neće otići, ali, ipak je otišla. Majka nikad nije spremna za odlazak djeteta. I tada sam, nekako, znala da ću roditi drugu kćerku. Mislila sam: „Jedna je otišla, sad će doći druga” – priča nam Jasminka, koju osjećaj nije prevario.


Dvadeset godina nakon rođenja prve kćerke, ponovo je bila u drugom stanju. Bilo je to pravo malo čudo, tim više što je imala težu operaciju nakon koje su joj ljekari rekli da ima samo 10 posto šanse da ponovo ostane u drugom stanju. Ali, na kraju svojih ‘30-ih i na početku rata 1992. godine, Jasminka je svojim drugim stanjem prkosila i lošim ljekarskim procjenama i ratu, gladi i granatama.


Mrvica od dva kilograma


/„Ja sam znala da će doći, ja sam jedina znala i osjetila da je djevojčica. Kada sam je razmotala i ugledala mrvicu od dva kilograma, uhvatila me panika. Ne, ne mogu ja ovo, ne mogu ja ovo. Ali strahovi su jedno, a život drugo. Bog vam je podario novi život, stavio ga na vaše srce, spustio na ruke. Ponijela sam ja moju mrvicu kući. Život mila jeste borba, ali ja ću se za svaki dan tvog života boriti. I jesam. I jesam” (25. septembar 1992.)”/.


Čitav svoj radni vijek provela je u Crvenom krstu BiH i zato je imala veliku mogućnost da, nakon poroda, izađe iz opkoljenog Sarajeva, ali takva misao nikada joj nije ni padala na pamet.


– Svi moji bili su u Sarajevu, ne bih ih mogla sve ostaviti i otići. Kad sam Almu iznijela iz bolnice, nisam imala ništa, nije bilo benkica, pelena, hape da ne spominjem. Život zna biti ironičan. Kada sam rodila prvu kćerku, nisam ništa znala od odgoju, ali sam imala sve što je bebi trebalo. Sada sam sve znala šta treba i kako, ali nisam imala ništa počev od osnovnih stvari koje bebi trebaju – prisjeća se Jasminka i čak i o ratnom vremenu priča s osmijehom na licu. 

 

Nastavak priče možete pročitati OVDJE.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook