Piše: Zvonimir NIKOLIĆ

- Sjećaš li se prijatelju kako smo nekad tutnjali po kafama? Prije škole smo pili onu iz velike džezve u FIS-ovom bifeu. Poslije škole bi se vratili u isti bife pored gimazije na još jednu turu kafe i partiju asocijacija?

- Kako se neću sjećati? Ona konobarica je bila i kuharica u isto vrijeme, skuha onu džezvu od litar i po i samo sipa kako ko dođe na kafu. I vazda je promiješa prije sipanja u onoj džezvurini da podigne i onaj toz odozdo i da mi mislimo da je ovog trena skuhana kafa. Em vruća, em ona prava domaća, kako kažemo turska kafa, em ima toza.

- A onda je ludila kad one naše drugarice iz razreda okrenu šoljicu na tanjirić da k'o fol gledaju u šolju? Pa nešto su i prstima pritiskale, lafo da vide hoće li ih pitati fiziku sutra i hoće li je onaj iz IV2 pozvati na kafu?

- Hahahahaha, i kako se samo ljutila konobarica kad vidi zaprljane tanjiriće od šoljice?

- Doduše, i ja sam nekoliko puta isprljao tanjirić kada sam prizivao sreću iz šoljice da ona mala prihvati moj poziv na kafu.

- Ma i ja sam isto. Pred onaj popravni u trećem razredu, popio sam sto kafa u FIS-u i kod svakog gatanja mi ispalo drugačije oko onog nesretnog engleskog.

- Eh lijepa vremena, espresso kafa se pila samo u kafićima jer ko bi u onim malim podrumskim prostorima uspio nosati onu džezvicu i fildžan na tacni kroz onu masu naroda u svakom kafiću?

- Jeste, ali zato gdje god sjedneš u neku veću kafanu, konobar te pita želite li tursku (domaću kafu) ili espresso? Pa ti lijepo da mogućnost da izabereš ovu ili onu.

- A i to se u posljednje vrijeme nekako izgubilo. Gotovo svuda su se preorjentisali na aparate i na što bržu pripremu kafe. A valjda im je tako lakše, znaju tačno koliko je kafa napravljeno i posluženo. Imaju vjerovatno i tačniju kontrolu.

- Ma i objekti su sada ljepši nego nekada. Sve je nekako napucano, svaki kafić, svaki restoran, svaki hotel. Valjda nekako uz to blještavilo ide i ona italijanska priča o espresso kafi? Gdje ćeš u restoran koji vrišti od skupoće ubaciti one džezvice, fildžane i tacne?

- Ali zamisli samo onog ondašnjeg meraka, kad dobiješ onu malu bakrenu džezvicu na tacni, fildžan i dvije kocke šećera. Pa jednu odmah ubaciš u džezvu i čekaš da vidiš kojom će brzinom kocka potonuti. Ako brzo potone odmah znaš da je kafa katastrofa. Ako je moraš malo kašikicom pogurati da potone, onda znaš da piješ baš onu pravu kafu.

- Ma znaš kad meni najviše fali nekako ta prava turska kafa? Kad idem ono negdje na put, pa moram ranije krenuti. Popijem ja uvijek kući svoju dozu kafe, ali padne mi na pamet kafa već nakon stotinjak kilometara. I najveći merak mi je na nekoj pumpi popiti, ono dok mi sipaju gorivo, ja na brzinu kafenišem. Ali svuda je uglavnom espreso i na pumpama.

- A eto, neki dan vidim da se i to može itekako promijeniti. Grand kafa je izbacila novi proizvod Black'n'Easy. Kesica prave turske kafe. Imaš sa šećerom i bez šećera. Pio sam je i znaš šta, ni sekunde se ne razlikuje od one koju ja sam sebi napravim u kući. Baš ono prava kafa i sa kajmakom i sa tozom.

- Je li ko ona zamiješana iz FIS-a?

- Ma kakva ona bolan? Ovo je prava, ali kad kažem ono baš baš prava kafa.

- Eh da je tu takvu ponekad popiti i u nekoj kafani? Restoranu? Benzinskoj pumpi? Ono dok čekaš da ti naspu gorivo, razbudiš se pravom kafom. Samo mi nekako bezveze da ja sad nosam sa sobom kesice i konobarima naručujem vruću vodu u šolji. Kako ću mu reći bolan može li jedna šolja vruće vode, a ja imam svoju kesicu prave kafe? I kako će mi naplatiti šolju tople vode?

- Pa što bi to radio? Fino se ljudi koji drže objekte raspitaju. Gledam neki dan reklamu, ovaj Black'n'Easy je napravio i svoje šolje, imaju posebno dizajnirane džezve za grijanje vode, imaju svoje tacne, svoje kašikice. Zar ne bio bio odličan fol naručiš tursku kafu, a dobiješ slično kao što si dobijao nekad. Samo u puno modernijem i jednostavnijem obliku. Nema one bakarne nego je lijepa plastična tacna. Nema one male džezvice da se mučiš dok uguraš kocku šećera u nju, nego ima lijepo dizajnirana moderna džezva. I samo istreseš kesicu u šolju, preliješ vrućom vodom i to je to. Još prije toga izabereš hoćeš li gorku ili zašećerenu kesicu.

 
- I dobiješ istu onu kao nekad?

- Istu u bobu. I možeš povesti i onu jaranicu da ti gata u šolju hahahah?

- Pa takva se kafa može baš svuda servirati? A i svaki gazda zna u milimetar koliko se kafa popilo i koliko je novca zarađeno.

- Što ne bi mogla? Niti jedan najljepši restoran, hotel, kafić, niko se neće zastidjeti ove ponude i načina na koji je dizajnirano sve. Baš moderan izgled svega. Piješ staru kafu samo na novi način. I naravno, imaš fantastičnu evidenciju prodaje.

- Imaš pravo, sutra ću reći onom mom komšiji što svako jutro pijem kafu kod njega u kafiću. Neka navabi ovo. Ona jutarnja iz aparata mi padne ko cigla na želudac.

- I ja sam već promahalao u onom mom kafiću. Jedva čekam ljepše dane da izbace baštu i da mi donese onu tacnu Black'n'Easy kafe.

- Ti si ono pored Željinog stadiona?

- Jesam, jarane.

- Pa taman, možeš zovnuti i nekoga da ti gleda u šolju hoće li Željo pobijediti?

- Hahahaha...nema šta da gledaju, Željo niže samo pobjede. Lako ću ja za Želju. Brini se ti za onaj svoj engleski što još nisi naučio!

- Kako, bolan, nisam, vidiš ovo Black'n'Easy...Crna i jednostavna.

- K'o Guns'n'Roses?

- E taman tako.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)