"Kako je to biti američka kraljica pušenja?"

Bilo je to početkom 2001. Sjedila sam na bini Cooper Uniona u Njujorku, usred snimanja dokumentarca za HBO. Ja sam bila tema dokumentarca. I bila sam zapanjena.

Na stotine ljudi u publici, uglavnom studenata, buljilo je u mene, mnogi s otvorenim ustima, pitajući se da li ću se usuditi da odgovorim na ovo pitanje.

Pristala sam da učestvujem u ovom programu ne da bih revidirala ono što se desilo, već da bih fokus prebacila na važnije stvari. Mnoga veoma važna politička i pravna pitanja došla su u žižu javnosti nakon istrage i impičmenta predsednika Billa Clintona. Ali ona najozbiljnija su uglavnom ignorisana. Ljude nisu zanimale stvari poput erozije privatnog života u javnoj sferi, ravnoteže moći i rodne nejednakosti u politici i medijima...

Bila sam tako naivna.

Bilo je uzdaha i povika iz publike. Brojni glasovi bez lica su rekli: "Ne odgovaraj na to!"

"To boli i vrijeđa", rekla sam, pokušavši da ostanem pribrana. "A koliko vrijeđa mene, još više vrijeđa moju porodicu. Ne znam zašto čitavu stvar svodite na oralni seks. Nije to bio samo oralni seks. Bila je to obostrana veza. Ako se svodi samo na to, možda je to posljedica društva kojim dominiraju muškarci."

Publika se smijala. Možda su bili iznenađeni što su te reči čuli od mene.

Pogledala sam pravo u tipa koji je postavio to pitanje. "Možda bolje da ti odgovoriš na to pitanje." A poslije kratke pauze, dodala sam: "Ovo će mi dodati bar još godinu dana na terapiji".

Neko će reći da sam i samim pristajanjem da učestvujem u dokumentarcu pod nazivom "Monica u crno-bijelom" dala dozvolu da ponovo budem postiđena i javno ponižena. Neko će reći da sam sama to tražila. Ovaj susret u Cooper Unionu, na kraju krajeva, nije bio ni prinijeti Starrovom izveštaju, na 445 strana, koji je bio kulminacija četvorogodišnje istrage nezavisnog savjetnika Kennetha Starra o tome šta je Clinton radio u Bijeloj kući. U njemu je bio odjeljak o mojim intimnim seksualnim aktivnostima, kao i transkripti snimaka mojih privatnih razgovora.

Ali, ovo "kraljica pušenja" ostalo je u meni mnogo duže nakon što su te noći svi otišli kući, i kamere isključene.

Istina, nije to bio prvi put da sam stigmatizovana zbog afere sa Billom Clintonom. Ali, nikada nisam bila tako direktno suočena sa ovakvom karakterizacijom. Jedna od neželjenih posljedica mog pristajanja da se pojavim u javnosti i kažem istinu bila je da će ta sramota ponovo visiti oko mog vrata kao šal. A vjerujte mi, kad je jednom tu, jako ju je teško skinuti.

Da se taj odvratni trenutak u Cooper Unionu prikazao samo koju godinu kasnije, sa napretkom društvenih mreža, poniženje bi bilo još gore. Taj bi klip postao viralan na Twitteru, YouTubeu, Facebooku, TMZ-u, Gawkeru. Imao bi sopstveni mim na Tumblru. Stigao bi na Daily Beast i Huffington Post. I ovako je bio prilično viralan, i zahvaljujući prirodi interneta, i 12 godina kasnije možete po cijeli dan da ga gledate na YouTubeu (mada se iskreno nadam da imate pametnijeg posla).

Znam da nisam usamljena kada se radi o javnom poniženju. Niko, čini se, ne može da izbjegne neoprostivi pogled interneta, gdje tračevi, poluistine i laži prosto bujaju. Stvorili smo, da citiram istoričara Nicolausa Millsa, "kulturu poniženja", koja ne samo da ohrabruje i uživa u zluradosti, već nagrađuje one koji ponižavaju druge, od paparaca do trač-blogera, od komičara do veb-preduzimača koji profitiraju od skarednih klipova.

Da, svi smo sada povezani. Možemo da tvitujemo revoluciju s ulica ili da bilježimo dostignuća, velika i mala. Ali takođe smo u beskonačnom krugu defamacije i stida, onom u kojem smo u isto vrijeme i žrtva i napadač. Možda nismo postali okrutnije društvo - iako se čini da jesmo - ali internet jeste iz korjena promijenio ton naših interakcije. Lakoća i brzina koju nam omogućavaju naši uređaji može da nas učinii hladnijim, odvratnijim, manje zabrinutim za posljedice naših šala, pošalica i predrasuda. Pošto sam na najgori način preživjela najintimnije poniženje, ne mogu da povjerujem koliko smo lako pristali na sve ovo.

U mom slučaju, svaki klik na taj link na YouTubeu osnažuje arhetip: ja, američka kraljica pušenja. Ona stažistkinja. Ona lisica. Ili, kao što je to rekao 42-godišnji predsjednik, "Ona Žena."

Možda će vas iznenaditi podatak da sam ja, u stvari, ljudsko biće.

Kompletnu ispovijest možete pročitati na www.nedeljnik.rs.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)