U Gradskoj galeriji Collegium Artisticum, u ponedjeljak, 21.03. 2016. u 19h bit će otvorena izložba grafičarke Amele Hadžimejlić, pod nazivom Jastuci. Ideja ove izložbe je, kako umjetnica navodi, bezglasni protest protiv bolesti savremenog društva.

Amela Hadžimejlić, akademski grafičar i vizuelni umjetnik, rođena je 1969. u Ljubljani, Slovenija. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu je završila diplomske (1993) i postdiplomske studije (1998) grafike, u klasi akademika Dževada Hoze. Doktorirala je 2014. na Univerzitetu u Sarajevu i stekla titulu doktora umjetnosti - grafike. Amela Hadžimejlić je do sada izlagala na dvadeset i dvije samostalne izložbe u zemlji i inostranstvu. Njezina dosadašnja umjetnička istraživanja i interesi, tokom dugogodišnje izlagačke aktivnosti, su veoma raznoliki i podjednako se kretala  unutar tradicionalnog, multimedijalnog i konceptualnog izraza. Dobitnica je sedam nagrada za izražaje  u klasičnim  i savremenim medijima. Učestvovala je na više od 250 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, internacionalnih, selektivnih  i  grafičkih  bijenala i trijenala. Predgovore kataloga i kritike za samostalne izložbe Amele Hadžimejlić pisali su i javno iznosili Meliha Husedžinović, dr.Sadudin Musabegović, dr.Ibrahim Krzović, dr. Rusmir Mahmutčehajić, dr.Sulejman Bosto, dr.Rešid Hafizović, Aleksandar Adamović, dr.Aida Abadžić-Hodžić, Ivana Jevđević-Udovičić, Anamarija Stibilj Šajn i Nermin Delić. Njeni radovi se nalaze u 20  umjetničkih kolekcija,muzeja i galerija izvan BiH. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1996. godine. Živi u Sarajevu i profesor je na Odsjeku grafike  Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Uoči izložbe, novinar i kolumnista Ahmed Burić, inspirisan radovima Amele Hadžimejlić, pripremio je i prigodan tekst pod nazivom 'Zaigranost na jastuku' u kojem se možete bliže upoznati s umjetnicom i njenim opusom;

“Nemoj biti filozof u tekstu koji budeš pisao za ovu izložbu”, rekla mi je Amela Hadžimejlić, autorica grafičkih jastuka koje gledate pred sobom. I da jesam, mislim, filozof, za šta postoje i neke (ne)osnovane sumnje, ne bih to bio u ovom slučaju. Jer, pri prvom pogledu na ove artefakte, kako se to lijepo kaže, vidio nešto što se ne viđa prečesto, nešto što budi sjećanje na vremena i ljude koji su nam usađivali kulturu koju smo, prvo nesvjesno, a onda razumijevajući svijet oko sebe, usvajali. I možda i formirali neke važne životne odluke i krenuli nekim putem – umjetnosti i(li) filozofije, svejedno – želeći da ostanemo u onoj osjećajnosti koju smo sa svojih prvih jastuka, ponijeli u svijet kao nekakvu amajliju, tajnu misao o tome da je u (pre)ozbiljnom svijetu u kojem živimo, najviše što se može, u nekoj mjeri, ostati dijete. Odnosno, imati tu zaigranost. Jer se važne stvari u umjetnosti, ipak, na kraju i na početku dobijaju – igrom.

U vremenu konzumerizma u kojem se stalno iznova nekome ili nečemu želi dati “važnost” ili “ozbiljnost” pribjegavanje ovakvim, duboko intimističkim radovima i tehnikama, može izgledati pomalo avanturistički i anahrono. Ali, nije li umjetnost najviše - to? Ne pristajanje na diktat vremena, ne kretanje u zadatim okvirima u kojima današnja konvencionalna (i komercijalna) umjetnost prednost daju nekoj vrsti aktualizacije društvenog konteksta. U odnosu na stvaranje atmosfere koja taj kontekst oneobičava, ukoliko je “običan”, odnosno postavlja ga u mogućnost različitih gledanja, i tumačenja.

U tom smislu, može se reći da je jastuk vrlo pouzdana podloga za umjetnost: on je ono na šta prvo stavljamo glavu, iz njega kreću naši prvi snovi, naše prve ideje, on je naša prva igračka, i prva ispovjedaonica, njemu povjerimo prve tajne, prve ljubavi, i prve loše vijesti, u njega se prvi put isplačemo, na njega prvi put
legnemo, i s njega većina duša odlazi u nebo, ili tamo gdje je određeno da se naši životi nastave. Ili prekinu, kako je kome drago.

Ono što nam govore ovi jastuci jeste da nečiji život, pa i umjetnost svoje konture dobijaju puno prije onoga što imamo priliku vidjeti kao “finalni” proizvod . Jer živimo u svijetu u kojem su ljudi, zapravo, brojke ili case studies, i to, reklo bi se, u najboljem slučaju. To, osim što je duboko nehumano, nije tačno: osnovni pokretač našeg bivanja su emocionalno stanje nazvano ljubav, i duhovna (nad)gradnja koju nazivamo - svijest. Tu još uvijek ne nalazimo tačke “ugovora” koje se zovu konvencijama, predrasudama, materijalnim bogatstvom, beskrupuloznošću; sve ono što svakodnevno doživljavamo i gledamo kao zamjenu za vlastiti život. Naša predodžba o svijetu, barem onaj dio koji nosimo u sebi kao najbolje od nas, napadnuta je materijalima koji je tanje iz dana u dan, i kako da se ne postavi pitanje kada će svijet – ako već nije - postati sasvim ograničen prostor za neke jake, za predatore? Za druge, one slabije, oni koji vjeruju u iznijansiranu i izbalansiranu sliku svijeta, u svoje jastuke i njihove ornamente, u tome svijetu nema, i neće biti mjesta.
Često nakon prolaska “cijelog kruga” u smislu izučavanja i proživljavanja umjetničkih praksi shvatimo da su nas odredile neke “prve” stvari, neki rani utjecaji za koje smo mislili da su bogomdani : poput, recimo, prvih gledanja Profesora Balthazara, ili serija koje su svojim umijećem oplemenili djetinjstvo, kao što su “Poletarac” ili Nedjeljni Zabavnik, crtan i bojen majstorijama Dušana Petričića i nadahnućem genijalnog scenariste Timothy John Byforda. Kao da su u te jastuke ugrađene sve želje, nadanja, sve prošlosti i sve budućnosti Amele Hadžimejlić.

Uostalom, nisu li dezen ili vez na jastuku prvi umjetnički ornament koji čovjek vidi?

Onda i nije čudo da se na njih može nacrtati i napisati sve, odnosno ono što umjetnicu okupira i stvara joj dileme. Za potpuni doživljaj ovih radova dovoljno je krenuti od naslova: od Ženskog, preko Kako nebo duši prija, pa kako kako Kiša pada, pa Rasplakani, Uf, pa Kupit ću si top i Život je jedan, do Ne vjeruj mi kad kiša pada, Sve će proći i Da je duža bila noć. Ovaj nas slijed upućuje na jednu vrstu likovnog jazza, nekakve intimne multimedije, koja stavljajući svoje misli i umijeće istovremeno želi potcrtati šta je, doista, važno a šta kao zamjenu za dječiju razigranost tražimo po društvenim mrežama, u mobilnim telefonima, za svojim računarima… Asocijativni niz nas navodi da se svi ti kolaži stapaju iz progresivnog duha sedamdesetih, iz modela pop-kulture, ali i iz nasljeđa do kojeg umjetnica dolazi kasnije, proučavanjem onoga što se tokom vremena radilo i taložilo u mediju kojim se bavi.
 

Naslov Hej, otvori vrata koji je citat iz jednog davnog pop-hita iz sedamdesetih, kad je autorica bila dijete. A to je, istovremeno i poruka u kojoj se sadašnji čovjek, u naizglednu mogućnost izbora iz svog zatvorenog svijeta, u nešto bolje, otvorenije, intimnije, svjetlije. Ili tamnije, ali iskrenije, bliže onome što ljudske priroda i umjetnost trebaju da budu.

Ovi jastuci kao da govore – možete mi uzeti sve, ali ne pravo da svojom prirodom budem razigrana, da u nekom smislu budem (i) dijete. Ako umjetnik ikome išta duguje, a znamo da ne treba objašnjavati ili se pravdati, onda duguje onome prvom što ga je moglo odrediti. Ima jedna velika pjesma iz sedamdesetih, Epitaph, kultnog benda King Crimson čiji jedan stih kaže: confusion will be my epitaph. U relativno slobodnom prijevodu, to bi se moglo reći kao – “ na mom će nadgrobnom spomeniku pisati zbunjenost.”

A na jastuku? Odnosno “Jastucima”!? Pisaće znatiželja, emocije, vjera, nadanje, sumnja, sve ono što ove jastuke koje gledate čine jedinstvenim. I razigranim.

U ovom tekstu i nije bilo tako teško ne ispasti filozof. Dovoljno je bilo prepustiti se zaigranosti.'

(DEPO PORTAL/em)