Izvor: Telegram.hr/Autor: Mladen Pleše

Kako Zagrebom mjesecima kolaju razne priče o vrlo lošem zdravstvenom stanju Predraga Matvejevića, o neprimjerenim uvjetima u kojima živi, o nedostatnoj liječničkoj skrbi, o nemogućnosti da ga se posjećuje, s velikom sam zebnjom u četvrtak, 25. veljače, predvečer krenuo u posjet tom velikom hrvatskom i bosanskohercegovačkom sveučilišnom profesoru, književniku, esejistu, intelektualcu, humanistu, kozmopolitu, poliglotu…

Dodatnu nelagodu doživio sam pred ulazom u dom umirovljenika iz kojega su dopirali bolni jauci jedne štićenice. Dojam se nije popravio ni dok sam prolazio kroz dva dnevna boravka: u njima su sjedili stanari doma, mnogi odsutna pogleda, od kojih je većina odavno prešla osamdesete godine.

No sve se promijenilo kada sam ugledao dobro poznato lice: Predrag Matvejević izgledao je iznenađujuće dobro, sjedio je za stolom s dvije stanarke i čim me opazio, pružio mi je ruku.

“Drago mi je da te vidim, kada smo ono bili posljednji put zajedno?”

Nakon što je prije desetak mjeseci doživio ozbiljan moždani udar Matvejević je nekoliko mjeseci zaista bio u vrlo teškom stanju, nije se mogao kretati, s njime se nije moglo dobro komunicirati… Iako je sad mnogo bolje, posljedice moždanog udara još su vidljive. Matvejević govori puno sporije nego prije, nižeg je tonusa, usporenih pokreta, lako se zamara, mora predahnuti nakon nekoliko rečenica, ponekad gubi misao, ne može se sjetiti svih detalja. Ali, ipak, kada uđe u ritam, govori vrlo smisleno, povezano…

Umberto Eco kao jedan od inicijatora

“Poslije udara bio sam vrlo loše, ali sada se, zahvaljujući liječničkoj njezi koju imam u domu, oporavljam, sve sam bolje. Bio sam nedavno na pregledima na Rebru, smjestili su me tamo u jednu lijepu sobu, ali ja sam tražio da me odmah vrate u dom jer tu se najbolje osjećam. Svi nalazi, od krvi do tlaka, vrlo su uredni tako da nemam drugih zdravstvenih problema. Jedino imam nevolje s vidom, ne mogu čitati… Ali sve bolje se krećem, navikao sam se na ljude u domu, tu su, među ostalim, i vaše nekadašnje kolege novinari Filip Svetić i Drago Antoniazzo”.

Nakon što smo do detalja razmotrili Matvejevićevo zdravstveno stanje, skrenuli smo razgovor na temu njegove kandidature za Nobelovu nagradu o kojoj su se posljednjih dana raspisali talijanski i hrvatski mediji. Šezdesetak uglednih talijanskih književnika, novinara, sveučilišnih profesora, filmskih i kazališnih djelatnika, direktora časopisa i kulturnih institucija potpisalo je inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost. Jedan od začetnika te ideje bio je i glasoviti talijanski književnik Umberto Eco koji je umro prošli tjedan.

Kako mu se dugogodišnja bolest počela u posljednje vrijeme pogoršavati, Eco nije mogao aktivnije sudjelovati u promoviranju te ideje i prikupljanju potpisa. Matvejević se prisjeća kako ga je potkraj studenoga posjetio Nicolo Carnimeo, istaknuti talijanski pisac i docent na Sveučilištu u Bariju, koji  ga je obavijestio o osnivanju komiteta koji će ga predložiti za Nobelovu nagradu.

Jutra uz Radio Vatikan

“Nisam bio sretan tom idejom, zamolio sam ga da odustanu, smatrao sam da ne zaslužujem takvo priznanje. Bio sam siguran da ga neću dobiti, pa sam mislio da nema smisla da me se predlaže. Iskreno sam to mislio, međutim, sada kada su emocije splasnule osjećam se vrlo počašćenim, ugodno je čuti da toliko ljudi smatra da zaslužujem to priznanje. To pokazuje da ipak nije bilo uzaludno ono što sam radio, da su to ljudi zamijetili, da cijene moj trud. Vidi se da je mojih 14 godina koje sam predavao na rimskom sveučilištu La sapienza ostavilo traga, da ljudi pamte moja predavanja, tekstove u časopisima, nastupe na tribinama koje sam držao po cijeloj Italiji. S jedne strane mi je, dakako, drago što su tu inicijativu pokrenuli talijanski intelektualci, ali mi je istodobno žao što takvo priznanje nisam dobio kod kuće, u Hrvatskoj.”

Kompletan intervju možete pročitati OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)