Izvor: Index.hr

Njegova glazba nije šarena niti maestralno producirana već ogoljena, s naglaskom na poruci koja podjednako uvjerljivo djeluje na papiru kao i na albumima ili nastupima uživo. Iako je miljama daleko od mainstreama, Avdić je prisutan na jedan drugačiji način - njegov se utjecaj počinje osjećati u stvaralaštvu bendova i autora koji su prisutniji mainstreamu.

Povodom izlaska njegovog novog singla "51", porazgovarali smo sa svestranim autorom. 

Krenimo s onim što se pisalo krajem prošle godine. Što se zapravo dogodilo? Na koji je način ugrožen vaš ostanak u Sloveniji?

Birokratski. Zbog greške u računanju. Ne priznaju mi sedamdeset posto prihoda i tvrde da nemam dovoljno da izdržavam porodicu. U biti sam naletio na grešku u zakonu i počeo pritiskati na nju. Ali umjesto da se greška ispravi, "pravna država" mi da "namig" kako to da riješim. Nađem nekoga tko će mi svaki mjesec uplaćivati tih šezdeset eura koji mi kao fale i sve je sređeno, produže mi boravak. Oni znaju da mi neće uplaćivati zato jer imam, ta osoba zna da mi neće uplaćivati jer imam, ja znam... Sve samo da se ne čeprka po zakonu.

Nisam to htio, dobacivali smo se papirima godinu dana i onda su me odbili. Zanimljivo je da su me odbili u jeku kampanje za referendum o zakonu o zajednici, gdje se pokušao ispraviti diskriminirajući zakon koji krši prava istospolnih, nevjenčanih, prava na posvajanje... Referendum nije prošao, pobijedili su ovi koji su se zvali "Za otroke gre", nešto kao oni vaši "U ime obitelji". A pozvao sam se i na zakon koji govori o obitelji, djeci, i u odbijenici piše da me nisu izjednačili po tom zakonu jer je ovaj, po kojem su me odbili, puno ugodniji za mene. Toliko o obitelji i djeci. Pretpostavljam da ne razumiješ ništa, ali to je suština države, da ne razumijemo, samo da izvršavamo.

Što se na kraju dogodilo i je li sve riješeno?

Žalili smo se višoj instanci i čekamo. Ono što je poražavajuće je količina straha kod službenika. Oni će te "osuditi" ni krivog ni dužnog zbog greške u zakonu jer se boje za sebe. Neće preispitivati ništa, ne smije se zamjeriti nadređenom i nada se da ćeš se ti već nekako snaći.

Danas je totalni hit priča o totalitarizmima, naročito o onom bivšeg sistema, ali to je bio realan totalitarizam s jasnim uputama što se smije i što se ne smije i na tebi je bilo da se odlučiš smiješ li ili ne smiješ i da nađeš put kako da to izvedeš, a puta je uvijek bilo. Ovo danas je totalitarizam straha i idiotizma i put vodi samo od jednog ka drugom i natrag.

"Manjina" je već neko vrijeme vani, Jedni tvrde da je album "ljubavniji" od svih prijašnjih, a ti da je većina onog što radiš ljubavne tematike. Znači li to da dolazi do zasićenja dosadašnjim temama ili se radi samo o trenutnom raspoloženju pa si se ovog puta više orijentirao na teme osobne prirode?

Nema tu koncepta, snimim pjesme koje u tom trenutku najviše sviram. I prvi album je bio intiman poput ovog. Nenamjerno.

Puca se sa svih strana. Dok pucamo s tastature, nećemo ni primijetiti kad počnu pucati po nama. Ideologija više ne znači ništa. Slika na majici, bez snage i potencije. Osim toga ono što je nekad definirano kao buntovništvo, danas je establišment kojem se ne vjeruje

Ljutiš desničare kojima smeta što si ljevičar, ali daleko je zanimljivije to što ljutiš i pojedine ljevičare koji su tvoje pjesme komentirali kao desničarsku poruku. Je li se nakon godina na sceni što promijenilo i ljutiš li ih i dalje?

Ljevičari se ne ljute, oni se bore. A na sceni se promijenilo to da su svuda uvedene fiskalne kase.

Kako je kretati se tom nepopularnom "sredinom"?

Ne vjerujem ja u sredinu. Kad počne frka svi se opredijele. Svojom voljom, tuđom voljom, inercijom, linijom manjeg otpora, kako god, ali zna se strana. I kod onih koji šute. Oni su najopasniji. Izmaknu se kad ti najviše trebaju. I kad se sve završi, dođu i kažu "Ej, šta ima?" Nema ništa.

U pjesmama se često baviš upravo salonskom ljevicom, to jest "ljevičarenjem" i antiglobalističkim pozerajem, a kritika je donekle prisutna i na ovom albumu. Budući da pjesme vrlo često žive paralelno s autorom pa ponekad i odlaze u drugim smjerovima, i tebe su doživjeli kao "glasnogovornika lijeve struje" pa su to doživjeli kao svojevrsnu "izdaju". Jeste li se uspjeli pomiriti ili si ih zauvijek izgubio?

U suština, ja se i ne bavim ničim posebno, sviram i pišem o stvarima koje vidim oko sebe, onako kako ih ja vidim. Onda se tu neko prepozna i počne se baviti sam sa sobom pričajući o meni.

Kako se tvoj odnos prema (angažiranom) pjesništvu mijenjao tijekom godina i kako na sve gledaš danas?

Isto. Napišem pjesmu i pustim je od sebe. Ne mislim da pjesma mora biti angažirana ili imati stav. Stav je ionako forma koja se u masi slučajeva razbije u prvom dodiru sa stvarnošću. To je danas naročito izraženo jer od svakoga se traži da ima stav o svemu. I iz svega se iščitava neka poruka, koje uglavnom nema. I onda počinje polemika kako bi se zadovoljili stavovi kojih će se odreći prvo oni koji ih zagovaraju.

Jedan Marko Perković Thompson koji danas puno češće laprda o vukovima, kraljevima i generalima, prepoznat je kao daleko relevantniji politički statement od bilo kojeg buntovnika koji se smatra nekom glazbenom protutežom njegovom desničarenju. Postoji li uopće neka adekvatna glazbena protuteža?

Vi se previše bavite s njim. On nije bitan. Treba biti protuteža dijelu društva iz kojeg je on iznikao. Ta priča nije počela s njim, a neće ni završiti s njim. Tu priču i ideologiju dijele i neki političari. A oni koji su na drugoj strani šute kad trebaju biti glasni.

Prošle godine, u jeku vaše predizborne kampanje, pojavila se ona garda, ne sjećam se više kako se zvala, i kad se očekivala žestoka politička kampanja protiv toga nije je bilo. Pazili su da se ne zamjere zbog izbora. Danas su glasni, kažu vraća se fašizam. Odakle? Bio je tu sve vrijeme.

Ima li nešto u tome da je taj glazbeno-politički angažman kod masovnije popraćenih neoliberalnih buntovnika zapravo najobičnija poza koja ne predstavlja ničije iskrene stavove pa je upravo zato u svom utjecaju impotentniji od Thompsona?

Mislim da nije u tome problem. Nisu svi pozeri. Sistem u kojem smo, kapitalizam, neoliberalizam, zovi ga kako hoćeš, obezvrijedio je sve to na najinteligentniji način, sveo je sve na pop kulturu. 

Iskoristio internet, društvene mreže, pretvorio ih u forum frontove i borba traje. Puca se sa svih strana. Dok pucamo s tastature, nećemo ni primijetiti kad počnu pucati po nama. Ideologija više ne znači ništa. Slika na majici, bez snage i potencije. Osim toga ono što je nekad definirano kao buntovništvo, danas je establišment kojem se ne vjeruje. Doduše i ovi Thompsonovi su establišment, ali svejedno galame. To mi nije jasno. Možda slabo čuju.

Ili je Thompson svoju pozu možda samo bolje zapakirao?

Ma nije do paketa. Do onoga je tko kupi paket.

Ispada da je u današnje vrijeme daleko subverzivnije biti politički nekorektan nego političan. Kako se snalaziš u takvom okruženju u kojem su svi zgroženi, šokirani i u konstantnom grču da svojim izjavama ne poljujaju površinu da ih netko ne bi nazvao fašistima, komunistima, šovinistima, zatucanima, ženomrscima, ustašama itd.?

Politička korektnost je samocenzura. I udara jače nego pendrek. Masnica prođe, ali kad te obilježe, to ostaje. Kažu da se nekad zbog viceva išlo u zatvor, danas se ne ide, ali neke od njih javno nećeš ispričati. Kako god, treba reći ono što misliš, pa nek te obilježavaju kako žele. Jer ako ne kažeš, skupit će se u tebi i izletjeti jednom bez kontrole sve nagomilano i reći ćeš i puno toga što ne misliš. A onda je gotovo.

Ne dovodi li to sve do poremećene situacije u kojoj komunikacija i rješavanje nesuglasica postaje gotovo nemoguće?

Nesuglasice se i ne žele riješiti. One održavaju konflikt, a na konfliktu počivaju sukobljene strane. Zbog čega bi rješavali bilo šta? Ako riješe, nestat će.

Ostatak intervjua pročitajte ovdje

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)