Izvor: mvinfo.hr; Autor: Vanja Kulaš

Midhat Ajanović (Sarajevo, 1959) filmski je autor, filmolog, karikaturist, književnik i publicist. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Zagreb filmu. Godine 2009. doktorirao je filmologiju u Götteborgu, gdje živi od 1994. godine. Autor je sedam kratkih animiranih filmova i više knjiga karikatura. Tekstove o animaciji objavljuje u švedskom Göteborg-Postenu i Hrvatskom filmskom ljetopisu. Bio je umjetnički direktor zagrebačkog Animafesta 2002. godine. 

U Hrvatskoj su mu objavljene filmološke knjige "Animacija i realizam" (Hrvatski filmski savez, 2004), "Karikatura i pokret: devet ogleda o crtanom filmu" (Hrvatski filmski savez, 2008), "Milan Blažeković - život u crtanom filmu" (Hrvatski filmski savez, 2010), "Nedeljko Dragić: čovjek i linija" (Hrvatski filmski savez, 2014). Predaje povijest i teoriju animacije na sveučilištima u Götteborgu i Trollhättanu te na Akademiji animacije u Eksjöu. 

Na hrvatskom je objavio romane "Jalijaš" (Hrašće, 2003), "Katapult" (Hrašće, 2003) te "Salijevanje strave" (Matica hrvatska Bizovac, 2013) i "Portret nacrtan ugljenom i kišom" (Matica hrvatska Bizovac, 2015) koji se čitaju kao dijelovi trilogije. Za svoj je rad Ajanović nagrađen na brojnim književnim i filmskim manifestacijama te izložbama širom svijeta.

Gospodine Ajanoviću, vrlo ste prezentni u hrvatskim stručno-znanstvenim krugovima – kontinuirano objavljujete, žirirate, snimate, predajete. Pratimo Vaše tekstove u Hrvatskom filmskom ljetopisu i Kvadratu, no manje ste poznati kao autor fikcije, iako ste spisateljski aktivni od 80-ih...
 

To je, pretpostavljam, zato što ne živim u Hrvatskoj pa me nema u javnosti. No, iako me nema u medijima, ja u Hrvatskoj imam čitatelje i to vrlo vjerne. Jeste, dobro ste primjetili, ja se u prostoru hrvatske kulture i jezika osjećam prirodno i komotno. Zar bi trebalo biti drugačije? Ne samo da sam svojim radom prisutan u Hrvatskoj nego mi je jednako prirodno da u svome radu na međunarodnom planu prezentiram ono što dobro poznajem, hrvatsku animaciju, film i hrvatski strip. Ja sam recimo pisao program nastave historije animiranog filma u Švedskoj i u njega unio obavezno predavanje o Zagrebačkoj školi o čemu sam napisao i jednu stručnu studiju. Toga prije mene nije bilo.  
 

Obje su Vaše do sada u Hrvatskoj objavljene proze izišle u ediciji Machu Picchu bizovačkog ogranka Matice Hrvatske. Kako ste započeli suradnju s agilnim urednikom Vjekoslavom Đanišem?
 

To je moj tip izdavača, fleksibilan i neovisan o raznim kulturnim klanovima koji dominiraju javnim diskursom i nameću sustav vrijednosti. I Vjeko i ja objavljujemo knjigu samo zato što to volimo. Upravo ovih dana čitam zbirku znanstveno-fantastičnih priča "Bijeli vlak na nebu moga grada" Veronike Santo objavljenu u istoj nakladi kao i moja knjiga. Za objaviti takve stvari potreban je hrabar izdavač koji voli knjige. Mi smo svjesni da o našim knjigama neće izlaziti zapaljivi panegirici u mainstream medijima, ali naši čitatelji znaju da će dobiti valutu za svoje vrijeme i novac. To što mi radimo tiče se zapravo samo našeg produkta, knjige i njenih čitatelja. Ja takav odnos volim.

Do suradnje je došlo spontano. Počeo sam kao suradnik "Kvadrata" i onda tijekom razmjene e-mailova nadošli smo na to da bismo mogli proširiti našu suradnju. Još dva moja romana izašla su u Hrvatskoj, "Jalijaš" i "Katapult", objavio ih je početkom 2000-tih jedan drugi mali i neovisni izdavač, "Hrašće" iz Drenovca. Dodajte tome da su mi u Zagrebu izašle još četiri filmološke knjige i doći ćemo do toga da je Hrvatska zemlja u kojoj je objavljen najveći broj mojih knjiga. Ja mislim da je to normalno.
 

U svojim fikcionalnim tekstovima skloni ste žanrovskom eksperimentiranju, no u svima perpetuirate motivsko-tematski sklop iskorijenjenosti, marginaliziranosti, krhkosti identiteta, gubitka životnog ishodišta, usamljenosti...
 

Da. Sve je to dio naše stvarnosti koji mi je poznat. Ja pišem o onome što mi je poznato, ali pokušavam to raditi na ranije nepoznat način.
 

Naslov jednoga od Vaših romana je Jalijaš. Tko se krije iza tog poetičnog, začudnog pojma?
 

Jalijaš je naprosto "tvrdi momak" u sarajevskom žargonu, netko tko se profesionalno bavi kriminalom, vičan je fizičkim obračunima, ali ima nešto džentlmensko u sebi. Ja sam u djetinjstvu znao dosta jalijaša, oni su bili zvijezde u jednoj alternativnoj stvarnosti koja se nalazila izvan medijske i političke moći.  
 

Ta je rana proza posveta Sarajevu...
 

Knjiga je to čiji je naslov morao funkcionirati i kao kod. To je moralo biti nešto autentično sarajevsko jer je ta knjiga izrasla iz mojih osjećaja za rodni grad. Možda vam je zanimljivo da je ideja za knjigu rođena u Belgiji 1996. kada sam u mjestu Knokke-Heist dobio nagradu za karikaturu na velikom Salonu koji se ondje održava. Jedna žena koja je radila u organizaciji Salona rekla mi je da najveća i najraskošnija vila u tom mjestu pripada slavnom piscu i crtaču Hergeu, autoru "Tin-Tina". Ja sam onda jednog popodneva otišao pred tu vilu. Dugo sam stajao ispred vile kao iz kakve američke "sapunske opere" i razmišljao o tome koliko je geografija ta koja zapravo određuje našu sudbinu. Iznenada, usred tog i takvog mog razmišljanja, kao fatamorgana pred pustinjakovim očima, ukazala mi se nevjerovatno realistična vizija. Kao da odnekud izbiše oni moji poznanici iz djetinjstva, sarajevski lopovi, i počeše se prikradati Hergeovoj vili. Eto kako ponekad nastaju priče…  Jasno je stoga da je jedna od ključnih scena u romanu morala biti situirana u Knokke-Heist.

Djetinjstvo, dječaštvo, mladost...
 

Rođen sam u siromašnoj obitelji koja je nekad bila bogata. Moja prilično imućna obitelj doživjela je da joj je oduzeta sva imovina u tzv. Prvoj agrarnoj reformi koju je Kralj Karađorđević nametnuo 1919. Pokušajte zamisliti kolike su to tragedije bile, osobito u Istočnoj Bosni, kada vam policija dođe i istjera vas iz vaše kuće, oduzme vam zemlju i stoku. Iako naravno nemam direktno iskustvo s tim ja sam to doživljavao posredno, kroz sudbine nekih bliskih srodnika, gledao sam tu tragičnu kontradikciju materijalnog siromaštva u stvarnosti i naslijeđenih manira i ponašanja tipičnih za bogate ljude, a što je često rezultiralo najrazličitijim tragedijama, alkoholizmom, bolestima i sl. No, ja sam se zahvaljujući besplatnom školovanju u bivšoj državi i osobnoj marljivosti uspio izvući iz bijede i već sam se u ranim dvadesetima približio srednjem sloju. Sigurno bih napravio sjajnu karijeru da sam imao normalan život. A onda je u Beogradu osvanuo Milošević i život je krenuo drugim tokom...  
 
 

Pisanje je introspekcija, terapija...?

Potreba prije svega, rekao bih. Pisanje je bio moj pokušaj da razumijem šta se to dogodilo i zašto se to dogodilo. Pripadnik sam generacije koja se početkom 1990-tih nalazila u svojim tridesetim, s našom tek rođenom dječicom, započetim brakovima, karijerama i velikim ambicijama koje je sve zajedno zameo pakleni vjetar zla i razaranja. Jednako veliki stradalnici su i oni koji su došli iza nas, prva generacija koja uglavnom poznaje samo virtualnu Bosnu. Konačno, naš svijet se svakodnevno mijenja na jedan zastrašujući način krećući u pravcu potiranja svega što nas čini ljudima i našu civilizaciju civilizacijom.

Čovjek razvija samo tehnologiju i to prije svega da bi mogao ubijati i razarati. Moral, sve što taj pojam sadrži i znači, je postao predmet javnog prezira i podsmjeha. Prije devedesetih je recimo namjerno bombardiranje civilnih ciljeva smatrano najogavnijim zločinom koji je cijela planeta osuđivala, danas je to dio svakodnevnoce koji nikoga osim onih direktno ugroženih više ne uzbuđuje. Cijeli je taj proces započeo u Dubrovniku, Vukovaru, Sarajevu...

Zato ja svoje romane vidim kao neku vrstu književne poligrafije, metode izumljene sredinom devetnaestog stoljeće gdje se jedan objekt snima iz različitih perspektiva i uglova da bi ga se potom predočilo u tredimenzionalnoj projekciji. I ja sam "snimao" fenomen rata i stradanja masa i pojedinaca iz perspektive raznih žanrova i pristupa kako bi ga se moglo predstaviti u više dimenzija.

Ostatak intervju možete pročitati OVDJE.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)