Izvor: Ravno do dna / Razgovarao: Zoran Stajčić

Zašto odluka da se album nazove „Manjina“, a ne recimo „Kapitalizam macht frei“?

Nije to neka naročita odluka. U jednom trenutku mi nešto iskrsne i zadrži se u mislima. Znam da, kad se pročitaju naslovi kao ”Mein kapital” ili ”Human reich”, izgleda kao da je to nešto studiozno, da stoji neki koncept iza toga, ali nije. A ”Manjina” zvući nježno, bezazleno i usamljeno, ali ima sve odlike većine, koje se vide u odnosu jedne manjine do druge. S druge strane, možeš čitav život provesti u sredini u kojoj si većina i biti tretiran kao manjina, zbog svojih shvatanja, načina života i razmišljanja. U svakom trenutku u životu možemo postati manjina, kad bi toga bili svjesni možda bi se drugačije ponašali jedni do drugih.

Što općenito smatraš problemom, ili problemima kad je manjina u pitanju, mislim na perspektivu društva?

Problem, uopšte, je da nas se gleda kroz sve drugo, osim kroz ono što radimo. Moraš imati sve nepotrebne kvalifikacije, od pripadnosti naciji do ne znam čega sve još, a kvalifikacija za posao koji ćeš obavljati je zadnja. To je jedan od glavnih problema naših društava ovdje. A problemi manjine su razni. U vremenu tenzija, a ja sad već pola života živim u vremenu tenzija i to mi polako postaje normalan način života, u takvom vremenu manjina je karta koja se baca kao džoker. Bilo u pozitvnom, ili u negativnom smislu. S tim da su ovi koji to čine na negativan način, upirući prstom u manjinu kao izvor problema, za jedan dio društva nisu uopšte negativci, već neko tko ukazuje na rješenje svih njihovih problema. Ta dresura ”mi i oni”, savršeno je uspjela i funkcioniše besprijekorno. I to je začaran krug, zato jer je svaka manjina negdje većina. Strah većine je sudbina manjine.

 Interesantno je da sve što tinja se nekad i ugasi, ali ne i ovdje. Ovdje tinja da se upali.

Smatraš li da danas živimo u vrijeme permanentno tinjajućeg sukoba?

Da. I taj ”tinjajući sukob” ili konstantna tenzija je najveći garant opstanka sistema u kojem smo. Interesantno je da sve što tinja se nekad i ugasi, ali ne i ovdje. Ovdje tinja da se upali.

Uzmimo primjer Europe danas i ove velike izbjegličke krize; nakon Makedonije, Srbije i Hrvatske, Slovenija i Austrija su upravo u tom problemu. Kakve su reakcije ljudi u Sloveniji? Koliki je omjer empatije spram šovinizma?

To ne znam jer sam okružen ljudima koji nemaju problem sa izbjeglicama, ove druge vidim samo u komentarima na određene tekstove i to je veliki problem. Ljudi dobro paze šta će reći javno. Izgleda da se danas više boje slobode govora, nego što smo se nekada bojali pendreka. A skoro mi je jedan čovjek ovdje rekao, ovi naši političari se više boje evropske unije, nego što se nekad bojalo golog otoka. I ova izbjeglička kriza to pokazuje u punom svjetlu. Pazi se samo šta će reći Bruxelles i Njemačka. Jesi li primjetio kako su malo pomalo počeli svi govoriti o zatvaranju granica? Ali ne zidovima i žicama, nego ”tehničkim preprekama”. Jer Evropa ne gradi zidove, to nije njen civilizacijski nivo. Iskreno, više me strah ”tehničke prepreke” nego zida. I to prodavanje muda pod bubrege… Negdje sam pročitao, neki Nijemac, političar, novinar, ne znam šta li je, plakao je zbog stanja u prihvatnim centrima ovdje? Ima puno boljih mjesta za plakanje. Recimo, NATO, UN, Bijela kuća. Samo na pomen toga možeš plakati. I od straha i od stida.

Toga još uvijek nema u BiH. Što misliš kakva bi situacija bila da kojim slučajem izbjeglička ruta krene tamo?

Vjerovatno ista. Prvo slika policajca sa djetetom u naručju, a onda kaos, pa rutina.

Moj osobni zaključak je da je u tvojim tekstovima do sada rijeko kad bilo, nazovimo je, ‘sigurne zone’. Sve do albuma „Manjina“, naime „Ljubim te“ i posebno „U očima moje djece“ nude zametak jedne, možda, drugačije vizije. Jesam li donekle u pravu?

Ne znam… ”Sigurna zona” mi ne zvuči baš kao neka vizija. Više kao prostor osiguran ”tehničkim preprekama”. Ali to su previše intimne pjesme da bi njima dočarao nešto globalno. Nisam razmišljao o tome na taj način.

Pjesma „Kapitalizam macht frei“ doima se poput javnog sastavljanja plana sabotaže, da ne kažem pobune, jer je voda odavno došla preko grla. No kako objašnjavaš tu nevjerojatnu sposobnost današnje populacije privikavanja na loše i straha od djelovanja za svoje dobro?

Imamo još uvijek puno toga za izgubiti.

Da se ne radi isključivo o ‘specijalitetu’ ovih prostora, već o globalnom trendu, objasnio si u pjesmu „Sedam milijardi“. Smatraš li da je možda bila bolja situacija kad je postojala kakva-takva ravnoteža između ideološki dva podijeljena bloka?

Damir Avdić: Sumnjam. Ja sam živio u tom vremenu i sjećanje na njega je uvijek sigurno i lijepo, ali imam dovoljno godina i iskustva da znam da to nema veze sa blokovskom podjelom, nego sa roditeljima. Oni su bili moja sigurnost. Ne ideologija. Situacija je bila potpuno drugačija jer su stvari bile jasno definisane. Teško da bi mladi danas mogli živjeti u takvim okolnostima. Poslije srednje škole dobiješ poziv za vojsku i ćao. Šišaj se i ”za prvu vježbu početni stav”. Danas imaš prigovor savjesti, ”hrana ne oružje”, ”knjige ne municija”, direktna demokratija, ”kolektivizam” bez vođe i hijerarhije, transparentne, mirne i dostojanstvene ”revolucije”, na vrijeme prijavljene, da ne bi bile protuzakonite… Danas je lako biti cinačan i bez namjere, samo nabrajaš stvari oko sebe. A nisam baš siguran da i dalje nismo podjeljeni po blokovima. Razlika je samo u predznaku. Nekad je to bila ideologija, danas je religija. A konzumerizam nas je ubjedio da smo slobodni. Možemo kupiti sve što nam ne treba i prodati sve što vrijedi.

Ostatak intervjua pročitajte ovdje 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)