Piše: Hasan HADŽIĆ

Dokumentarni film “Centralno slušanje zmajeva” (ne budite prestrogi kritičari i ne ružite me zbog ambicioznog naziva “film”), koji ja i njegov drugi autor Zijad Nuhanović prilažemo uoči večerašnje sudbonosne utakmice Zmajeva u Dablinu, je takav kakav je, i neću o njegovom sadržaju i tehnološko-tehničkoj formi govoriti ništa. Jer, zašto biste više vjerovali meni nego svojim očima i ušima! Ali, moram reći nešto o onome što je ostalo iza “paravana” i kamere.

Najveći “krivac” za to sve je Bakir Tiro, novinar sarajevske “filijale” Agencije Anadolija koji se svojski potrudio i isposredovao da dođe do predirljivog susreta djece-navijača iz sela Skočić sa Drine i reperezentativca Vedada Ibiševića. Bilo je to nešto daleko više od novinarskog poriva i damara da se napravi jedna aktuelna i zanimljiva novinarska priča. Tiro je, dakle, imao novinarski poriv i damar, ali i ono ponajvažnije, što velika većina ma koliko talentovanih novinara i ostalih čovjekolikih bića nema. Imao je ljudski osjećaj i potrebu da usreći djecu koja žive u surovim uslovima jednog od socijalno najugroženijih povratničkih mjesta, tako reći, izvan civilizacije. Onako kako ih nikad niko usrećio nije.

Naravno, učinio je to zajedno sa Vedadom Ibiševićem, izuzetnim fudbalerom i, što je za ovu priču daleko važnije, nevjerovatno dobrim čovjekom. Dakle, isto ono što je Bakir Tiro imao i ima pored reputacije vrsnog novinara, u obilju ima i Vedo – iznad i pored imidža fudbalske zvijezde. Dobro se sjećam koliko pažnje je posvetio djeci, kad smo ih doveli kod njega na pripreme reprezentacije pred odlučujuće utakmice za Brazil.

Nije to bio nimalo smišljeni marketinški i promotivni lov na javne poene i patetično-jeftini publicitet, kako to mnogi rade, već Vedino najiskrenije i najdublje dvosatno uživljavanje u svijet i sudbinu te djece kojima je i televizijsko gledanje fudbalske reprezentacije BiH, kao velike utjehe i nade, često nemoguća misija. Za djecu je više od svega ostala vrjednija ta topla priča nekoga koga su susreli kao čovjeka s druge planete, a rastali se s njim kao s velikim i vječitim prijateljom.

Ostali su zauvijek zahvalni što im je Vedo omogućio da dođu na pripreme reprezentacije, a naročito na jednu od odlučujućih utakmica u Zenici, da neposredno dožive magičnu fudbalsku groznicu koja je za njih do tada bila bila tako daleki san. Da čak dožive da budu najzapaženiji i najpopularniji među hiljadama navijača zahvaljujući najtoplijem transparentu (vidi se na filmu) na kugli zemaljskoj koji im je Vedo obezbijedio.

Iza “kulisa” su ostale i naše muke oko obezbjeđenja tehničko-logističkih uslova za realizaciju filma “Centralno slušanje zmajeva”. Ali, neću govoriti o vladama Tuzlanskog kantona, Federacije BiH i drugim institucijama; svim tim premijerima, ministrima i ostalima koji se nisu udostojili ni da odgovore na zahtjeve da doprinesu epskoj radosti povratničke djece – da na tren i u široj javnosti postanu glavni junaci jedne dirljive priče. Na tren koji će za njih ostati vječan.

Neću, dakle, o onima koji kliču da “povratak nema alternative”, a istovremeno su pohapali sve povratničke donacije i kredite, počev od poratnih holandskih pa do današnjih turskih. Nećemo im to ja i Zijad Nuhanović sigurno zaboraviti niti ih poštedjeti ih košmarnog sna. Ali, sada je preče da iskažem zahvalu novinarskom i filmskom stvaraocu Jasminu Durakoviću koji nam je obezbijedio sponzorski “baj-(s)pas” za film očito zbog toga što mu je i samom mnogo značila ona neprocjenjivo vrijedna radost djece.

Još moram da kažem u najkraćem, a u filmu se i o tome više govori, da je Vedo Ibišević sasvim slučajno glavni lik cijele ove priče, te da njegova plemenita svojstva dijele sigurno i većina drugih Zmajeva koji su na razne načine donosili radosti povratničkoj djeci.

Zbog svega toga iz Skočića ide poruka u Dablin: Dragi naši Zmajevi, možda vas i večeras nećemo moći gledati na televiziji! Ali, to je sporedno; važno je da će opet za vas bubnjati sva srca na Drini, čekajući da, k’o u filmu, nečiji tetak iz Melburna dojavi radosnu vijest!

Pa i ako ne dođe takva vijest, neće biti smak svijeta, ma koliko za nas fudbal i vi bili daleko više od igre! Vaše je samo da igrate svim srcem, onako kako će uz vas igrati naša srca! Sigurni smo da nas u tome nećete izdati!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)