Razgovarao: Damir KALETOVIĆ (Intervju objavljen u oktobarskom broju magazina PRIZMA); Foto: Amer BEGANOVIĆ

Gospodine Arifoviću, Vlada FBiH donijela je odluku o Vašoj smjeni. Ovo je drugi put u zadnjih pet godina da Vas Federalna vlada smjenjuje . Kako 48 sati nakon odluke to komentirate?

Tu su različita tumačenja, različiti pogledi. Općenito. Pazite, ima dosta građana ove zemlje koji nemaju posao: tu su penzioneri, zaposleni jedva preživljavaju, drugi su na birou. I znate kako će ti ljudi reagovati? Reći će: “Šta hoće, dosta mu je. Bio je direktor deset, petnaest godina, dosta mu je. Još se nakrao, naklep'o...”

Dobro, i Vi ste nešto slično ranije rekli. Bila je 2010. godina kada ste prvi put smijenjeni i tada ste rekli kako su dva mandata od po četiri godine sasvim dovoljna za direktorsku poziciju!

Jeste. Da se razumijemo. Ovo nije običan direktorski posao. Ovo je zahtjevan i odgovoran rad. Nikad niste sigurni. Na kraju krajeva, ovo je posao koji zahtijeva zamjeranje. Postoje neformalni centri moći, kriminalni krugovi. Tu je i zamjeranje opasnim i moćnim ljudima, ali i određenim interesnim lobijima. Nije ovo pozicija direktora gender centra, Telekoma i banke, pa da vi sad imate prijatelje i stičete, uglavnom, lijepa iskustva. To je tako. Možda je bilo pametnije otići i tražiti bolji posao, manje stresan. Međutim, iznenađujuće je, to želim podvući, da ponovno Vlada, ova vlada, to radi bez dogovora, razgovora i bilo kakve najave.

U obrazloženju Vaše smjene kaže se kako Vam je istekao mandat. Vi tvrdite da imate status rukovodećeg državnog službenika i da po tom tumačenju ne možete biti smijenjeni. Gdje je onda istina ?

Očekivao sam ovo. Ružno je sve skupa. Ja ne bih svom portiru, na ovaj način, ovo uradio. Pa, čak i da je istekao mandat, a nije istekao. To što kažu da su sve provjerili... Tačno je samo da su promijenili Zakon o poreznoj upravi. Ali ima odgovarajuća procedura. Trebali su donijeti rješenje. Ja tamo ne znam ni kada sam imenovan, ni kada mi mandat ističe. Meni to nikad niko nije dostavio, niti rekao. Jer, kad mandat ističe, odeš sam. Zahvališ se, i to je to. Ili, pozovu te i zahvale se na saradnji i do sada učinjenom.

Logičnim se čini upitati, hoćete li ići na sud?

Vidite, ovdje se radi o principima. Nije meni stalo 15 godina biti na ovoj poziciji. Međutim, valjda su me trebali premijer Vlade ili ministrica finansija pozvati i objasniti namjere. To im zamjeram. Zašto me nisu pozvali prije pet, mjesec dana, pa da fino kažu da politika želi druge ljude na tim mjestima, a ne ovo kao vi ste se umorili i potrošili. Pa, ja o reformama poreznih uprava i zakonima znam najviše od svih njih. Valjda sam postao neki brend. Ne brend ovdje, već vani gdje sam izuzetno cijenjen. Pisao sam i ovom i prošlom sazivu o tome. Nisam ja ovo što znam naučio ovdje na fakultetu, već u godinama stjecanja iskustava u poreznim upravama Švedske, Holandije, SAD... Možda će neko bolje raditi ovaj posao, ali postoji zakon i mora se poštovati.

I, je li onda sud opcija?

Nisam do kraja odlučio. Ali, prijatelji, advokati i stručnjaci me nagovaraju da ponovo podnesem tužbu pred sudom. Problem je što sve ovo liči na sječu i na kršenje zakona. Ja sam valjda opet neki pokusni kunić, a na red će doći i ostali. Očito je pozadina nešto drugo.

Zanimljivo, prije Vaše smjene ostavku na poziciju direktora Federalne agencije za privatizaciju (FAP) podnio je Šuhret Fazlić. Za razliku od Vas, on se ustručava javno o tome govoriti...

Vjerovatno je očekivao smjenu. Ja i to razumijem. Vlast je vlast, i želi svoje ljude na pozicijama. Borba za vlast je borba za pozicije.

Znači li to, ako tako gledamo, da se na pozicije dolazi političkim vezama?

Naravno. Moram reći da niko od mene iz vlasti nije tražio ništa nezakonito. Bavim se osjetljivim stvarima. Ova Poreska uprava, dolaskom novog glavnog tužitelja KS, konačno je dobila svoj status. Naši istražitelji, inspektori rade stručan posao, agencije nam asistiraju. Evo, i tužitelji su konačno počeli izdavati naredbe, imaju hrabrosti da vode istrage. Traže pretrese. Veliki broj istražitelja sada radi na opsežnim istragama.

Ima li trenutno velikih istraga iz domene Porezne uprave FBiH?

Ima, ali o njima ne mogu govoriti. Raduje me kao građanina da je nešto krenulo. Odmah da kažem da tog zamaha nema kod ostalih tužilaštava u Federaciji. Nemamo povratne reakcije. Tužilaštvo Kantona Sarajevo je ponovo aktiviralo neke naše ranije istrage. Mi smo svoje izvještaje slali i prije 13 godina, deset, osam...

Onda se može reći da nije bilo političke volje tada. Znači li to da je ima danas?

Trebala je davno uslijediti ozbiljna reakcija. Moralo je biti puno više optužnica kada je u pitanju finansijski kriminal, porezni kriminal i porezna utaja. To je valjda svima jasno.
 

Moja plata je...

Moja plata iznosi 2500 KM. Moj zamjenik ima 1800 maraka, a inspektori 1400 KM. Ne mogu, u situaciji kada ljudi imaju penziju 300 maraka, sada reći da sam nezadovoljan. Ali, pogledajte neke agencije, njihove bonuse koje dobijaju ili firme poput Telekoma i Elektroprivrede. A, posao koji radimo kudikamo je osjetljiviji i, barem, opasniji. I to je BiH, što bi se reklo.

Porezna uprava FBiH imala je povećanu naplatu poreza za 2014. u odnosu na 2013. za više od 189 miliona maraka, ili 5,24 posto?

Tako je. Mi smo imali porast naplate. U cijelom regionu je trend pada prihoda, kod nas obrnuto. Imali smo puno represivnih mjera, rada na terenu. Sankcija. Išli smo na područje Neuma, Međugorja, građani su zvali i prijavljivali nezakonitosti. Reagovali smo...

Jeste li zadovoljni učincima te reakcije?

Nisam zadovoljan. Nimalo. Ja sam već najavljivao smjene pojedinih direktora PU u tim kantonima, mislim na HNK i ZHŽ. Smjene nekih šefova naših inspekcija. Čak sam te poteze najavio i ministrici finansija. Možda i to nekome ne odgovara, to da mi radimo svoj posao i dolje. Možda je i to jak lobi. Dakle, lično sam tu nezadovoljan. Uvijek je iz Ministarstva financija bilo neko blago prebacivanje. Recimo, iz Ministarstva financija mi, kao kroz šalu, provuku – šta ću ja u Međugorju, odakle mi pravo da šaljem inspektore u Neum i Međugorje. Onda se nastavi – kad smo ih poslali, zašto smo ih poslali... Ja smatram da su i Međugorje, i Neum, i Široki naš teritorij, dio naše BiH i Federacije. To su naši gradovi. U svom poslu, naglašavam, nemam nikakve probleme ni s vjerskim turizmom, niti s nacionalnim predznacima. Ne želim pristati na tezu kako je “moje” samo Sarajevo, a “njihovi” su Neum i Međugorje.

Govorite o nečemu što je kod nas oduvijek postojalo i o čemu se manje-više sve zna, ali što zvaničnici i političari u ovoj zemlji izbjegavaju javno govoriti. Hoću da vas pitam, jesmo li nacionalno podijeljeni po svim mogućim kriterijima?

Molim Vas. Nemam ama baš nikakvih problema ni s bilo kojom vjerom. I tamo ja imam prijatelje. To sam javno rekao, i to nekome smeta. To je potpuno pogrešna percepcija. Nismo nikad bili tendenciozni. Moji ljudi, i ljudi iz drugih agencija, rade svoj posao. Pa, neshvatljivo je da lokalne i kantonalne vlasti dozvoljavaju da se na jednom području FBiH plaća, npr. u eurima. Pitao sam kako je to moguće jer je to protivzakonito!? Kažu, nemaju mjenjačnicu. Pa, zašto ne otvore mjenjačnicu? Nije normalno da u nadzoru jednog objekta na tom terenu službenici nađu 5000 eura pazara u gotovini, a da za cijeli taj dan ni jedan račun nije otkucan!

Govorite, pretpostavljam, o ugostiteljskom objektu u Međugorju?

Da. Neka se poštuju zakoni. I, sad ja nisam dobar kao direktor. To nema veze ni s vjerom, ni s Gospom, ni sa vjerskim turizmom. To ima veze s utajama, milionskim utajama, sa sakrivanjem iza vlastitog kriminala pozivajući se na vjerski turizam.

Prema nekim procjenama usljed “sive ekonomije” godišnje nestane šest milijardi konvertibilnih maraka. Siguran sam da ćete se složiti s konstatacijom da bi pronevjera toliko novca uzdrmala i mnogo bogatije i stabilnije države od naše?

Vidite, mi ćemo uraditi svoj dio posla. Konkretan primjer. Zatvorili smo deset hotela, a zatvorili smo ih zbog upošljavanja radnika na crno. Oni se kasnije prijave, plate se doprinosi i ostalo što uz njih ide. Recimo, ako se svi nalozi ispoštuju ne gubi se tu puno. Ali se gubi na osnovu PDV-a. Gdje su druge agencije koje se tim bave? Gdje su kontrole ostalih, koje trebaju ići paralelno s Poreznom upravom? Zašto samo mi pečatimo? Zašto lokalna vlast ne traži da dođemo, pismeno ili usmeno, da provodimo zakon, da discipliniramo utajivače jer tako se svima pomaže. Pune se svi budžeti. I u Međugorju, i u Neumu, Sarajevu i Tuzli treba se tražiti veća naplata poreza, više reda i discipline. Građani imaju pravo znati gdje ide taj novac iz budžeta. Transparentnost utroška je jedan od postulata otvorenosti društva i vladajućih garnitura. Ja to oduvijek govorim – vlasti ne žele transparentno pokazati gdje ide novac, u što se ulaže, niti građani znaju gdje se sve skupa sliva.

UTAJE, SIVA EKONOMIJA I KLADIONICE: Zna se da smo tražili zadnjih deset godina da se plaća porez na dobitak, da se sve skupa ozakoni. Tražili smo da se kao u Hrvatskoj plaća 5% na svaku uplatu, da se na svaki dobitak plaća porez... Meni se sugerira da se ne “igram” s tim ljudima. Imaju novac, moć, postoje lobiji, veze s politikom... !

Kroz ovih nekoliko primjera dotakli smo se pitanja utaje, sive ekonomije, netransparentnosti, itd. Ono što se za ove pojmove usko veže jeste i problem poslovanja kladionica, njihovog umrežavanja u sistem naplate. Nerijetko ste prozivali i prethodne vlade zbog izbjegavanja da se u ovu oblast konačno uvede red. Zašto se konačno ne krene u rješavanje tih problema?

Općenito je to sve problem onoga što mi zovemo igrama na sreću. Definitivno, do sada su izgubljeni milioni i milioni zbog lošeg sistema. Samo sudski i žalbeni postupci i neblagovremeno postupanje nadležnih odnijeli su milione budžetima. Predugo sve to traje. To je noćna mora za mene i uposlenike. Ne zato što mi imamo nešto protiv tzv. kocke ili igara na sreću. Ne, to je legalno i zakonom dozvoljeno, ali trebaju se plaćati porezi. Prvi smo u cijelom regionu dijelom uvezali online igre na sreću. Ne sve...
 

Ali poznato je i to da nisu sistemski uvezani baš svi automati kao ni ove nove igre na sreću.

Tako je. Zna se da smo tražili zadnjih deset godina da se plaća porez na dobitak, da se sve skupa ozakoni. Tražili smo da se kao u Hrvatskoj plaća 5% na svaku uplatu, da se na svaki dobitak plaća porez.

Opet dolazimo na isto pitanje, zašto se onda ne krene u rješavanje tog stanja anarhije? Bojite li se toga, boji li se vlast?

Meni se sugerira da se ne “igram” s tim ljudima. Imaju novac, moć, postoje lobiji, veze s politikom... No, ono što je važnije za ovu priču jeste da sam pismeno i usmeno ministricu finansija upoznao sa svim problemima s kojim se susrećemo. U sve se mora uključiti i premijer Novalić. Mi smo dvije godine tražili promjenu zakona koji nije omogućavao one trke pasa i bingo kao opciju klađenja. Zbog toga smo zapečatili stotine takvih kladionica i uplatnih mjesta. Oduzimali smo uređaje. Mi ih iznesemo, oni sačekaju dva dana, i nastave raditi ponovo s novim uređajima. Sada je konačno ovaj saziv Parlamenta i Vlade legalizirao to klađenje. Međutim, naša procjena je da se nisu stekli uvjeti da se kladioničari i igre na sreću defiskaliziraju. Odmah da kažem da su i inače u povlaštenom položaju. Ne izdaju račune za izvršenu uslugu. Tek, na kraju radnog dana šalju samo neki svoj dnevni izvještaj. Vlada im je to svojom odlukom omogućila. Sada se vladinim odlukama pokušava omogućiti da se ukine i dnevno obavještavanje o poslovanju i uklone fiskalni uređaji s tih mjesta jer su ovi kao online uvezani.

Da li mi ovdje govorimo o dva odvojena procesa koji uopće nisu ujednačeni?

Jeste i nema potrebe da se zajednički posmatraju. Mi smo protiv takve odluke. Poslao sam jasan odgovor, a očito je da i to nekome ne odgovara. Naložio sam svojim direktorima kantona i šefovima inspekcija da ne poštuju ovu odluku, obavijest. To se onda protumačilo kao da ja ne poštujem odluke nadređenih, kao moje odbijanje poslušnosti. Ja sam resornoj ministrici poslao obavještenje o suprotnosti donesene odluke sa samim zakonom. Ta odluka može biti takva, ali tek onda kada se dođe do izmjena i promjena zakonskih regula koje regulišu ovu oblast. Očito da se sada boje reakcije javnosti i građana, a vidjet ćemo šta će na kraju uraditi. Ovo je oblast koja nije godinama bila uređena i sada opet ulazimo u slijepu ulicu. Treba ostati u sistemu fiskalizacije koja na ruku ide i običnim građanima. Očito je da su tu centri moći prejaki. Ne želim prejudicirati, pa reći da je to osnovni razlog moje smjene. Sada se nudi priča da sam dugo na toj poziciji, da sam istrošen...

Dug javnih poduzeća po osnovu neplaćenih poreza popeo se na skoro dvije milijarde KM. Dodatno zabrinjava činjenica da dug kontinuirano raste. Riječ je uglavnom o državnim preduzećima poput Željeznica FBiH, rudnika, Kliničkog centra Mostar, GRAS-a... Ima li načina da se to promijeni?

Vidite, to donekle može stvoriti i pogrešnu sliku. Riječ je o svim dugovanjima te vrste unazad dvadeset godina. Mi godišnje prikupimo 3.7. milijardi KM na ime poreza. Deset godina to je 37 milijardi, a u konkretnom slučaju govorimo o dugu od dvije milijarde maraka. Na to, tu postoje i kamate oko 400–500 miliona KM. Znate, sada taksisti, ugostitelji ili privatni poduzetnici kažu: kako je to moguće, mi sve plaćamo, a kome oni plaćaju, ne poštuju ni institucije ni zakon. Mi smo predložili da se ukine gomilanje tog duga na način ukidanja termina neto plaća. Bruto plaća je obavezna po zakonu. Jer, oni, npr. neki od tih dužnika uplate neto plaću, banka dozvoli, a doprinosa nigdje.

Zakon o unutarnjem platnom prometu koji je stupio na snagu u junu ove godine, propisuje da je banka dužna upoznati Poreznu upravu ukoliko poslodavac uplati neto iznos, ali bez doprinosa. Očito da to ne funkcionira, barem se tako može zaključiti na osnovu Vašeg odgovora?

Mi smo rekli da nije krivično djelo ako direktor nekog rudnika ili Željeznica isplati platu. Njima za to treba dva ili četiri miliona maraka. I svaki mjesec se dug gomila, jer nema plaćanja doprinosa za socijalno, penziono, zdravstveno. Mi smo toga svjesni. Ali, ako ih mi zatvorimo, onda staje cijeli proces. Ipak je tu veliki broj radnika, tu su porodice. Međutim, doprinosi se ne uplaćuju, dug raste, a Vlada sistemski ne rješava problem. Niti nudi rješenje.

MORALNA KRIZA DRUŠTVA: Ključni problem je što vlasti nisu uspjele pridobiti povjerenje građana od kojih većina živi na granici bijede i rade kao robovi. Ljudi ne smiju prijaviti nepravilnosti i gaženje na poslu, obezvređivanje njihovog rada. Ljudska prava su im na najgori način pogažena i ugrožena.

Šta konkretno znači sistemsko rješavanje problema?

Evo, direktor Fonda PIO/MIO napiše kako Aluminij nije uplatio doprinose, bolnica Mostar i Konjic nisu platili, domovi zdravlja ne plaćaju... Mi blokiramo bolnicu, DZ i onda nastaje veliki problem s pacijentima. Blokiramo GRAS u Sarajevu, ljudi zaustave saobraćaj i blokiraju cijeli grad. Mi deset godina tražimo sistemsko rješenje. Evo kod fudbalskih klubova se pokazalo da može. Resorni ministar iz prošlog saziva Vlade se angažovao, nađen je modus da se sve to skupa riješi. Znači može. Mi sada kažemo, blokirat ćemo Željeznice, Vlada kaže nipošto. A, ne rješava stanje stvari u skladu s važećim zakonima. Onda moji inspektori imaju noćne more, ulazimo u zonu kršenja zakona i mogućeg podlijeganja krivičnoj odgovornosti jer niko ne nudi sistemska rješenja. Blokada računa u većim kolektivima izazvala bi potpuni haos. Već se do sada zakasnilo s adekvatnim rješenjima. Stvar je sve teža i teža. Mi ne znamo šta učiniti s tim velikim dužnicima. Niko ne nudi rješenja i to postaje očigledan problem. Vjerujte, milioni su prijava koje mi obrađujemo, a uz to, imamo deficit u kadrovima. Tehnička podrška je nikakva, baš kao i podrška u voznom parku, opremanju. Vlada se trudi da onoliko da može reći kako ispunjava reformsku agendu, a ovamo inspektori sa škodama starim 18 godina idu da rade ozbiljne stvari na terenu. Ovo nije samo sada, ovo traje deset godina.

I za kraj, gospodine Arifoviću, kako vi doživljavate ekonomsku katastrofu u Bosni i Hercegovini i moralnu krizu društva općenito?

Teško je reći kuda sve skupa ide. Imali smo različitih iskustava i primjera u zaobilaženju države i njenih institucija. Ključni problem je što vlasti nisu uspjele pridobiti povjerenje građana od kojih većina živi na granici bijede i rade kao robovi. Ljudi ne smiju prijaviti nepravilnosti i gaženje na poslu, obezvređivanje njihovog rada. Ljudska prava su im na najgori način pogažena i ugrožena. Međutim, ljudi šute jer nemaju povjerenja u institucije, u državu, u vlast. Mi smo imali primjera gdje nam ljudi nešto prijave, mi odreagujemo i na prvom sudskom ročištu taj radnik povuče svoj iskaz. Prijećeno mu je otkazom, umanjenjem plaće itd. Čast poslodavcima koji poštuju i radnika i državu na način da izmiruju sve obaveze. To država mora znati nagraditi, baš kao što mora uvesti i sankcije za one koji krše zakon. Vrtimo se oko ovoga u krug.

(DEPO PORTAL/aa)