Izvor: Azra/Autor: Amela Keserović

Predmet “Lutka”, saučesništvo u pokušaju ubistva i pljački četiri i po miliona eura, međunarodna potjernica, hapšenje, zatvor… sve se ovo proteklih sedmica moglo čitati uz ime Slobodanke Bobe Tošić. O nekadašnjoj Miss fotogeničnosti BiH, te učesnici realityja “Survivor”, Rusi su pet minuta govorili u svom dnevniku, dok su joj kolege iz Francuske prije nekoliko dana došli na noge u Han Pijesak, ne bi li razjasnili otkud to da se 29-godišnja ljepotica našla u vrtlogu takve vrste kriminala, i je li uopće bila sposobna da kao jedva punoljetna djevojka po nalogu Darka Eleza, što joj na teret stavlja Tužilaštvo BiH, 2006. godine namami u klopku Đorđa Ždrala, ne bi li se na njega pucalo.

– Idete na četvrti sprat, nema lifta – govori nam s prozora oronule četverospratnice u centru Han Pijeska. Otkako je puštena iz pritvora, Slobodanka ovdje živi s majkom, ocem i sestrom. Od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS-a dobili su stan na korištenje nakon što su 1992. godine došli iz Sarajeva.

Osijek i Mostar

Ne vidimo mi ispred sebe nikave vile i nikakvu Boni. Vidimo izrazito mršavu curu koja vedrim duhom nastoji otjerati sve ružno što joj se u proteklih nekoliko mjeseci izdešavalo. Na njenih 171 centimetar, dobro bi pristajala ona 54 kilograma, koliko ih je imala, prije nego što je po nalogu Suda BiH, a po međunarodnoj potjernici sredinom godine uhapšena u Hrvatskoj. Sada ima 46 i po kilograma.

Ali, ni hladne zatvorske zidine u Osijeku i Mostaru, gdje je provela 97 dana, nisu uzele mnogo od onog lica koje pamtimo još iz vremena kad je učestvovala na Izboru za Miss naše zemlje. Ostalo je isto. Nekad plače, priznaje nam. No, uglavnom nastoji održati pozitivan duh. Druge nema, govori nam.

– Čitav život se branim i povlačim. Neću više. Ne dam više ni da me napadaju – kaže i pali prvu cigaretu.

– U zatvoru sam počela konzumirati cigarete, a nikada prije nisam pušila – govori nam kao da se pravda.

Dok slučaj traje, Tošić je praktično u kućnom pritvoru, ne smije napuštati općinu, niti BiH.

– Kada sam došla kući, 48 sati nisam mogla spavati, a kad sam uhvatila malo sna, znate li šta sam prvo sanjala – zatvor!? Možete li to misliti? Da mi je da se oslobodim svega toga, makar u snu, govorila bih samoj sebi ujutro kad bih ustala.

Majka Jadranka, koja je do 1992. godine u Sarajevu radila u novinarstvu, kćerki daje podršku. Otac, Goran, Centrotransov vozač, i sestra Sanja također. Prijatelji iz Srbije, Bosne, Turske, i drugih krajeva svijeta, šalju joj, priča nam, pozdrave i poručuju da su tu uz nju, da će sve proći i da će ona ubrzo nastaviti s normalnim životom. No, hoće li? Slobodanka je svjesna da je na njenom imenu biljeg, i da će se s predrasudama na ovim prostorima boriti čitav život. Jedni će joj vjerovati, drugi neće.

– Kada se sve ovo desilo, nije bilo ni vremena ni mjesta da se priča o podršci Bobi. Ona se podrazumijevala. Trebalo se okrenuti nečemu drugome, obraćati se ljudima da se vidi šta se to dešava, od Ministarstva do Predsjedništva, što se kaže u narodu, u glavu. Zbog čega vam je dijete uvršteno u toliku i takvu kriminalnu grupu? Kakva proširena optužnica? I kakvo sad mijenjanje optužnice?

Kako to da se ona uopće i ne spominje u predmetu “Lutka”, pa je onda ubaciš, a potom, žargonski rečeno, izbaciš? Zašto se naprasno diže Interpolova potjernica, ako ona nikada nije odjavljena iz Han Pijeska? Je li zato da se opravda njeno hapšenje u Hrvatskoj!? Kako to da joj se zbog pet minuta provedenih s nekim u autu tako jednostavno prikači saučesništvo u pet ubistava, pljačka četiri i po miliona eura i ne znam koliko kokaina…? Zar to ima pameti? Ima li to pojma o životu? Djevojci od 19 godina!? Na jednoj mladosti pisati i graditi kriminalni dosije. I šta sad zamjeram Tužilaštvu BiH? Zamjeram je blaga riječ. Ne mogu im nikada oprostiti. Ovo je presedan – kaže Slobodankina majka, dodajući kako se nada da će predstojeća pravna borba donijeti odgovore i na ova pitanja.

I mi smo u Han Pijesak došli s brojnim pitanjima. Slobodanka odlučno negira da je bila u vezi s Elezom, kao i bilo kojim drugim kriminalcem, kao i da ima bilo šta s onim što joj se posljednjih deset godina stavlja na teret. No, naš posao i nije bio donositi sudove, dalje stranice ove priče će pisati advokati, sud i tužilaštvo.

– Ljudi sada možda govore: “Ali, ona se družila sa svim tim ljudima, to joj je greška”. Ne. Ne mogu to ni da nazovem greškom, svi se poznaju, svako nekog vidi. Ako sam s nekim popila kafu, ako sam se s nekim vidjela javno, je li to zločin? Mogu reći da sam u cijelom ovom slučaju marioneta i kolateralna šteta. Ali, dok postupak traje, ja ne mogu pričati o slučaju, već isključivo o sebi. Okarakterizirana sam kao kriminalac!!? A, kako i zašto? Ne znam! Ko će mi to pojasniti? To je laž. Ja nisam nikakav kriminalac i to će se dokazati. Nisam imala predstavu da sam na potjernici, u Osijek sam otišla zbog snimanja nekoliko scena u filmu s Johnom Savageom. Ostala sam na granici, izgubljena totalno.

Mislila sam da je riječ o nekoj rutinskoj provjeri i da će me pustiti. Ali, zadržana sam pet sati. U Osijeku u zatvoru sam provela 45 dana, i ne mogu ništa loše da kažem za Hrvate, bili su stvarno fer, nisu dozvolili da osjetim bilo kakav pritisak, pošto sam se bojala, jer vidjela sam da idem u pritvor, ne znam šta me snašlo, a onda su stvari počele da bivaju jasnije. Slijedi ekstradicija, Mostar, gdje sam ostala 52 dana – priča Tošić i u telefonu nam pokazuje snimak kako pjeva nakon što je uhapšena.

– Ja sam bila izgubljena taj dan, prijateljica je ovo snimila i poslala mi. Vidiš, pjevala sam, nisam znala šta se dešava, mislila sam sve će se sve brzo riješiti, pjevam ja i svi policajci sa mnom pjevaju, je li vjeruješ to? Kada su me uhapsili u Hrvatskoj i rekli mi teško ubistvo, rekla sam: “Izvinite, gospodine sudija, ko je ubijen?” Čovjek se nasmijao, a onda zbunjeno i on upitao: “Recite vi”. Ne znam smijem li ovo i govoriti. U svakom slučaju, ja sam uhapšena zbog nečega s čim, vjerujte mi, dodirnih tačaka nemam. Dodirnih tačaka. Kada sam kasnije vidjela u šta sam uvrštena, doživjela sam šok. Samo suđenje i to što naglašavaju da sam ja bjegunac je besmisleno. Ja sam četiri mjeseca dolazila ovdje, putovala sam Beograd – Sarajevo, svake srijede… Neke stvari će se u dogledno vrijeme razjasniti.

Da smo mogli birati susret sa Slobodankom, vjerovatno bi to bilo selo Bereg u blizini Sokoca, u kojem se nalazi i njihovo porodično imanje. Ovisnik je, kaže, o šumi, zraku i životinjama. Da se život u njenom slučaju odvijao malo drugačije, teme su nam mogle biti i druge, naprimjer, umjesto da govorimo o opasnim momcima u čijim društvima od ratnih devedesetih nerijetko završavaju lijepe žene, mogli smo govoriti o atletici, kojom se devet godina bavila i kao mlada pionirka bila šampion BiH u disciplini na 100 metara. Umjesto o suđenju, mogli smo pričati o crtanju, kojim se i danas pomalo bavi, ali jednako tako i o menadžmentu u sportu, koji je završila 2009. godine…

– Majka je insistirala da se bavim atletikom. I uvijek je govorila kako je sport najplemenitija moguća stvar za čovjeka. Kroz njega spoznaješ i sazrijevaš. U atletiku je trebalo mnogo ulagati, nisam bila u mogućnosti, jer znam da bi se to sve teško vratilo nazad. Odustala sam od nje. Francuzi su me, kao i vi, pitali šta sam htjela da budem u životu – deda i baka su govorili da ću da budem manekenka, a ja bih samo odmahnula rukom i rekla im da je to nemoguće, jer nemam visinu za to.

Oni bi meni na to: “Nema veze, samo da se slikaš, samo da se slikaš”. Ne znam šta da vam odgovorim na to pitanje. Jako sam željela da odem odavde. Definitivno. I drugi oko mene su me vidjeli daleko odavde. S ovih prostora sam bila prva osoba koja se prijavila za Miss, pojma se nije imalo ni šta je to, a samo zato da bih otišla odavde. Nisam se koristila nikakvim sumnjivim načinom, jer sam vjerovala u sebe. Hoće biti teže, ne kažem, ali ću da izguram, i to je bilo to.

Novi početak

Kada sam došla u Beograd, promijenila sam fakultet i upisala menadžment u sportu i završila ga 2009. godine. Dosta toga želim, a dosta toga mi je bilo uskraćeno ovdje. U Han Pijesku smo prošli deložaciju, nismo imali lagan život, ali opet smo svi u porodici ostali vedrog duha, ne damo se. Ne želim ja sad zvučati u stilu: “Joj, ona se sad pravi nešto”. Ne, ja želim da živim, avanturističkog sam duha, volim sve da vidim, ali ne po svaku cijenu i bez da me iko uslovljava za bilo šta. Da sam imala drugačiji stav od ovoga, sad bih možda radila u Americi, imala sretniji život, drugačiji… – govori ona.

I jedne prilike, za vrijeme studija Slobodanka je vidjela u novinama tekst o “Survivoru”…

– Jako me je zaintrigirao. Silno sam željela otići i vidjeti Ameriku, taj Miami, Panamy City…, ja stvarno nisam imala priliku dotad da nešto puno putujem, a to mi je bila najveća želja. Pare i slava mi nisu bile priorotet, taman posla, jer da jesu, prijavila bih se u neki drugi show u kojem čovjek može više da se eksponira. A također, željela sam da pokažem nekim ljudima koji su mislili da je za mene kraj, da je preda mnom, zapravo, tek početak i da sam ja nešto sasvim drugo od onoga kako me se predstavlja na stranicama novina – prisjeća se Slobodanka.

Nikad se nisam slikala za “Playboy” Nikada se nisam slikala za “Playboy”. Tokom mog učešća u “Survivoru” uradila sam fotografije, jer smo se nalazili u odličnom ambijentu, nestvarnoj prirodi i bisernim ostrvima. To nisu bile erotske fotografije. Tako se ne slikam. I te fotografije kasnije su iz produkcije proslijeđene, odnosno prodate “Playboyu”.

Za vrijeme boravka u Srbiji, radila je kao hostesa, počela, priča nam, a potom i okončala dužu vezu s reperom, Beograđaninom, učlanila se u modnu agenciju, i odradila reklame i na turskom tržištu…

Kao šlag cijele priče slijedi njen angažman na Areni sport, gdje je vodila pregled italijanske serije A, ali, nakon nekog vremena, kada je postalo jasno i njoj i poslodavcima da ona ne može uskladiti svoje radne obaveze s obavezama dolazaka na suđenje u Bosnu, Slobodanka je, kaže nam, dobila otkaz.

– Osim ovog posla, izgubila sam i priliku da snimam film s Johnom Savageom, propala mi je i odlična reklama za svjetsko tržište “Procter & Gamble”, a vjerovatno sam izgubila i šansu za dalje angažovanje. U suštini, mnogo toga sam ja izgubila, da ne pričam koliko me cijela situacija koštala zdravlja. Ali, vjerujem da će se sve ubrzo pozitivno završiti. Nemam čega da se bojim, idem do kraja, do zadnje kapi krvi. Jeste da mi je muka od suđenja, zašto mi se sudi ne znam, ali nema povlačenja – kaže Tošić.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)