Singapur je grad-država kojeg mnogi promatraju s divljenjem, ali i sa zavišću. Jer nakon što je prestao biti britanska kolonija, 1963. se s Malajom, Sabahom i Sarawakom ujedinio u Federaciju Maleziju. Ta zajednica nije trajala dugo: zbog napetosti s parlamentom Federacije u Kuala Lumpuru i etničkih nemira, 9. kolovoza 1965. je dovelo do isključenja Singapura iz federacije i na neki način su ga drugi prisilili da postane neovisna država. Na njenom čelu je bio Lee Kuan Yew koji je bio suočen sa gotovo nemogućim problemima: mlada država nije imala gotovo nikakvu industriju, posla je bilo malo, a prostora u toj sićušnom gradu-državi još manje. Sve je to dovelo do etničkih napetosti, nedostatka pitke vode i svih drugih sirovina. Povrh svega, praktično nije imala vojsku makar je bila okružena čitavim nizom zemalja koje nipošto nisu bile naklonjene neovisnom Singapuru – da nabrojimo samo neke od problema.

Tako je preko noći ta državica morala stvoriti osnovu svog postojanja i naći svoje političko i gospodarsko mjesto u regiji. Siegfried Herzog koji je na čelu singapurskog ureda njemačke zaklade Friedricha Naumana smatra da je tadašnje vodstvo Singapura mnogo toga učinilo točno kako je trebalo. Prije svega se zapitalo – koju ulogu možemo imati u našoj regiji? Što mi možemo, a drugi ne mogu? Singapurski premijer Lee se zato osobito posvetio stvaranju stabilnih institucija, uspostavi pravne države koja će funkcionirati i stvoriti dobre temelje za gospodarstvo. “Susjedima Singapura je trebalo mnogo više vremena jednostavno zato jer su svi mnogo veća i mnogo složenija društva. Mnogo je lakše upravljati jednim gradom-državom”, kaže Herzog. Prvi premijer Lee je tako postao gotovo mitskom figurom u društvu Singapura, a njegova smrt ovog ožujka je čitavu zemlju zavila u tugu. Jer njega se smatra osobom koja je Singapur od nerazvijene zemlje u samo jednom naraštaju pretvorila u jednu od deset najimućnijih zemalja svijeta. 1965. je dohodak po glavi stanovnika bio nešto više od 500 dolara, 2014. je to bilo preko 55.000 dolara.

Ipak, Jan Seifert iz Njemačkog instituta za globalna i regionalna istraživanja (GIGA) i njegovog ogranka za Aziju nas upozorava kako ipak treba u realnom svjetlu promatrati taj mit kako se Singapur “sam samcat” uzdigao do blagostanja. Kao prvo, tu je njegov geografski položaj na samom prijelazu iz Indijskog oceana u Kinesko more i Pacifik što su još davno uvidjeli i europski kolonizatori. On je bio nizozemska pa onda britanska kolonija i već tako je to bila jedna od najbogatijih i najvažnijih luka Azije. Mnogo toga je uništeno i opljačkano za vrijeme japanske okupacije, ali njegov geografski položaj je ostao. Ono što je još ostalo jest i uređen pravni sustav: makar bila britanska kolonija, postojala je tradicija državnih institucija, od pravosuđa i policije pa do gradske uprave koju nije bilo teško prilagoditi neovisnoj državi. A iz kolonijalnog doba joj je ostalo nasljeđe biti raskrižje Istoka i Zapada, sa etničkim skupinama blisko povezanim kulturom, jezikom i trgovinom sa Indijom, Kinom i naravno, Velikom Britanijom. Sve to, uz jedinstven geografski položaj je Singapur bio upravo predodređen da bude i ostane trgovačko središte regije. Zato Seifert i zaključuje kako je i bez legendarnog premijera Leea Singapur “imao najbolje pretpostavke za izuzetan gospodarski razvoj”, makar ne osporava kako je i te pretpostavke trebalo znati iskoristiti.

Naravno, geografski položaj Singapura na glavnoj prometnici i trgovačkom čvorištu Europe i Dalekog istoka će ostati. Ali njemački stručnjaci se slažu kako glavni izazovi Singapura u budućnosti nisu toliko gospodarske prirode. Najveći problem, a o tome stalno izvještavaju i mediji Singapura, su sve veći troškovi života. To prije svega pogađa starije naraštaje i Seifert nas upozorava kako je i gospodarstvo Singapura izgrađeno na “divljem kapitalizmu” u kojem su europski socijalni sustavi – i porezi i nameti koji su s tim povezani, bili gotovo ideološki neprijatelji. Tako se sav mirovinski sustav Singapura tek svodio na program individualne štednje. Oni naraštaji koji su zapravo izgradili Singapur kakvog danas poznajemo, jesu doduše radili pedeset godina, ali uz nekadašnje niske nadnice su i mogli uštedjeti tek sitne iznose koji su jedva dovoljni da si danas išta priušte. Posljedica jest, objašnjava nam Seifert, da je “Singapur jednostavno prisiljen polako se udaljavati od potpuno oštrog gospodarskog modela gdje se svatko brine samo o sebi.” Da li je to dovoljno da se ublaže socijalne razlike, to je i više nego upitno.

Drugi problem jest i pitanje stranaca u Singapuru. Kao i u mnogim drugim razvijenim zemljama, sa blagostanjem je došlo i manje djece u singapurske obitelji. Ali da bi zadržao svoju gospodarsku snagu mu je trebala radna snaga koje je u okolnim zemljama bilo u izobilju. Tako su danas, od oko pet i pol milijuna stanovnika Singapura, njih oko dva milijuna stranci – i njihov status je neizvjestan. Makar neki od njih već desetljećima žive i rade u tom gradu-državi, Singapur nerado ikome daje državljanstvo. Treći problem kojeg ističu njemački poznavatelji Singapura jest zapravo kombinacija mnogih problema – i sve manje hrabrosti da se krene nekim novim putovima da bi se ti problemi riješili. Seifert se žali kako “svi misle isto. A to je ono što pak građani misle da vladajuća stranka želi da građani misle.” Takva poslušnost jedva može kamo dovesti i nedostaje kreativnosti bez koje jedna razvijena zemlja ne može postojati. I Herzog upozorava na taj problem “poslušnosti” i autoritativnog političkog vodstva koji potječe još od Lee Kuana Yewa koji i danas postoji, doduše u nešto blažem obliku. Ali vremena su se promijenila i građani Singapura treba više prostora za slobodno razmišljanje kako bi i dalje ostali ono što jesu. Jer, oni su i dalje okruženi mnogima koji im se dive – i koji im zavide.

(energypress.net/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)