Izvor: Express

 Koliko ste zadovoljni pjesmom „Ljubav nova"?

 - Alka Vuica i Amir Kazić Leo su uradili sjajnu pjesmu i čim sam je čula znala sam da je to pravi izbor. Ne žurim s novim albumom, ona ga najavljuje, ali skupljam pjesme polako i bez žurbe.

Jeste li ikada maštali o velikom uspjehu koji danas uživate?

 - Imala sam 22 godine kada sam objavila pjesmu "Čačak" koju je pratio vrtoglavi uspjeh "Slatkog greha". Tada sam se sjetila kako sam kao 14-godišnjakinja, u našu porodičnu kuću u Brčkom pustila jednog dedu koji mi je na kapiji tražio čašu vode. Mi u Bosni inače smo takvi i uvijek smo se međusobno pomagali. Dok mu je kuhala kafu i nudila ga nekim jelom, pogledao me je i mojoj mami rekao: "Ova mala će biti poznata kao Tito. Znat će je cijeli Balkan i svi će s njom željeti da rade, i glumci i muzičari i igrači". Dok sam prebirala po glavi šta bih to mogla da budem kad porastem, pitala sam ga: "A hoću li imati i para kao Tito?". Ispada da je sve predodređeno, ali moraš da radiš na sebi.

  Jesu li to psi čuvari ili još jedna vaša ljubav?

 - Čuvamo se međusobno, ali i volimo. Imamo ženku njemačkog vučjaka Donu, karakačenkova Blekija, on je iz Bugarske i Stefan ga je dobio za rođendan od svoje djevojke. Zatim tu je bijela japanska akita Beksa, jorkširksi terijer Vili i zlatni retriver Laki. Boban je nekada davno imao ženku njemačkog ovčara, a kada smo počeli zajednički život, nabavili smo zlatnog retrivera. Željeli smo da nam se neko silno obraduje kada se vratimo kući, ali umjesto toga dobili smo lijenog psa koji bi, kad se pojavimo na kapiji, jedva podigao glavu registrujući da smo stigli. Međutim, nakon Stefanove otmice nabavili smo i njemačke ovčare Blekija i Ajšu. Ona je kasnije uginula, a Bleki nestao kada je jednom kapija slučajno ostala otvorena. Dubok snijeg odmogao mu je da nađe trag do kuće. Oni su bili obučeni za napade i odbranu, što je za ono vrijeme, prije petnaestak godina, bilo neophodno.

 Nije vam samo taj period ostavio ožiljke. Još su svježi oni od prošle godine kada ste nakon preloma obje ruke izgubili majku, a potom doživjeli i novu tešku povredu?
 
- Iako uvijek sve djelim sa javnošću jer smatram da ću time možda nekom dati primjer kako da se i sam izvuče iz krize, nešto sam prošle zime ipak prešutila. Znali ste da sam nakon preloma obje ruke na moru 25. jula, pala i na Zlatiboru 2. januara i ponovo slomila desnu ruku, ali ne i to da sam odmah potom imala operaciju na Banjici. Lakat mi je bio smrskan. Uslijedila je duga rehabilitacija, a onda sam odlučila da izađem iz tog lavirinta mučnih stvari, razmišljam pozitivno i krenem naprijed jer ne vrijedi plakati. Mnogi su mi na društvenim mrežama ostavljali poruke kako navodno imam osteoporozu. Nije to moja dijagnoza, samo mi se dešavalo da nezgodno padnem. Hiperaktivna sam i poslije toliko godina moj organizam više ne može da podnese brzinu kojom mi mozak radi i kojom bih željela da izvedem neke pokrete. Zato sam odlučila da budem malo sporija.

 Iskustvo je često dodatno oružje u prevazilaženju strahova i nastojanju da neki ožiljci bar malo izblijede. Uspjevate li u tome?

- Svi mi generacijski nosimo gen straha i opreza. Mene najbolje opisuje izreka po kojoj me je ojačalo ono što me nije ubilo. Pobjedila sam mnoge strahove, ali čovjek ipak nije kompjuter da se isključi kad treba. Dosta toga ostavlja stravične posljedice na zdravlje, ali pokušavam da iz svega lošeg izvučem neku pouku. Ostvarila sam mnogo svojih snova i ostavila ozbiljan trag, na šta sam ponosna. Ne mogu da kažem kako sam sada ushićena žena koja u ovim godinama treba da ide blesavo nasmijana baš kao da je na nekim lakim drogama, ali u duši sam vrlo spokojna, mirna i zadovoljna. Sve ide svojim tokom, zdravlje je najvažnije, a sreća je i to što smo Boban i ja ispunjeni na svim poljima jer bismo, da je drugačije, teško mogli da funkcionišemo.

 Postoji li nešto što mu poslije 23 godine braka zamjerate?

 - Ono što sam kod Bobe zavoljela od prvog dana, a to ga krasi i dan-danas, jesu iskrenost, spontanost i doza nonšalancije. Niko nije savršen, ali kada nekoga volite zbog njegovih mana, onda kažu da je to ljubav! Nije da nije bilo svađe, niti je sve bilo savršeno baš uvijek, ali smo dogovorom sve probleme prevazilazili i nastavljali dalje.

Prija li vam da se ponekad razvojite na nekoliko dana?

- Oboje imamo toliko obaveza, pa je prirodno da budemo nakratko razdvojeni. To je sjajna stvar jer se uželimo jedno drugog.

Uspjevate li u tome da vam dom bude uređen po vašim pravilima s obzirom na to da živite sa četiri muškarca?

- Sreća pa o tome ima ko da vodi računa jer bi u suprotnom bilo mnogo rasprave. Drago mi je što su se Filip i Stefan osamostalili kroz studije. Kao roditelj bila bih vrlo razočarana kada moja djeca ne bi umjela da pospreme za sobom. A samostalnost vas uči da budete svoj čovjek, od toga da skuhate sebi, operete...

 Sa sinovima imate veoma otvorenu komunikaciju.

- Pričamo o svemu, osim o onim najintimnijim detaljima. Navikli smo ih da budemo otvoreni jedni prema drugima. Volimo da se okupimo u dnevnom boravku, a sada poštu su porasli pa nema mjesta na ležajevima, poležemo po podu, pridruže nam se i psi pa razgovaramo o našim blamovima, kad smo ispali smješni ili nam je bilo neprijatno.

 Započnete li vi prvi neku neprijatnu priču o sebi?

 - Zašto da ne. Skoro smo se opet smijali onoj situaciji kada sam se udarila nogom u glavu pa sam nasred scene pala. Bilo je tu i scena kada sam pjevala na otvorenom gdje su mi se poslije kiše štikle zabijale u blato iz kojeg su me izvlačili. Jednom sam igrala na bini, a onda samo nestala jer nisam vidjela njen kraj... Treba se šaliti na svoj račun, dostojanstveno i bez ljutnje.

 Jesu li Stefan i Viktor naslijedili nešto od vas što sami kod sebe ne volite?

 - Ponosna sam na to što smo sinove naučili da budu vrijedni i časni ljudi, da sreća nije na naslovnim stranama nego u porodičnom i okruženju ljudi koji te vole i da će u životu morati vrijedno da rade ako misle da postignu uspjeh jer novac ne raste na grani već za njega morate marljivo da radite.

 To znači da im ne ispunjavate sve želje?

- Nisam pristalica toga da djecu treba razmaziti jer je to medvjeđa usluga koja im ništa dobro neće donijeti niti će ih pripremiti za život.

Ima li naznaka čime će se Stefan i Viktor baviti jednog dana?

- Očekivanja mogu da imam, ali to ne znači da će biti ispunjena. I moj otac želio je da budem doktorica, pa je bilo drugačije i svi smo na kraju shvatili da je ispalo kako treba. Tako razmišljam i u odnosu na svoju djecu. Neka se bave onim što im pričinjava radost jer je velika sreća kada radite posao koji volite.

 Šta tražite od njih kao majka koja nije stroga?

 - Rad, red i disciplinu. Samo toliko.

Slušaju li vas u svemu?

- Kada imam sreće, slušaju me. Šalu na stranu, naučeni su da im roditelji žele najbolje i da ćemo ih mi, bez obzira na to koliko imaju prijatelja, uvijek najviše voljeti.

 Jeste li se navikli na to što Stefan živi u Americi?

 - U početku je bilo teško, ali sada je to druga priča. On se lijepo uklopio, studije mu idu dobro, uspješan je sportista. Mogu da budem spokojna.

 Da li se vi na Floridi osjećate kao svoj na svome?

- Meni je cijeli svijet kuća. Navikla sam na putovanja i bitno mi je samo to da imam telefon uz sebe i komuniciram sa svojima, kao i da završavam poslove preko laptopa. Cijeli svijet je postao globalno selo. Život u Americi daje sigurnost. Zakon se poštuje, ono što se smije, to vam niko neće osporiti, ali ono što se ne smije, ne pokušavajte da izigrate jer vam neće poći za rukom. Ta zaštita građana na državnom nivou uliva povjerenje.

  Pisalo se dosta o tome da ste u lošim odnosima sa Miroslavom Ilićem?

 - Nije tačno. Sa svima sam u dobrim odnosima i to svi mnogu da potvrde.

  Kako se opuštate?

 - Volim da šopingujem, kao i sve žene, i volim trač partije sa prijateljicama. To su trenuci koje pamtim.

 Kažete da niste pristalica toga da sve može da se kupi novcem. Zbog čega?

 - Novac daje sigurnost i mogućnost izbora. Svjetska ekonomska kriza donijela je mnogo problema, pa je sve to imalo i negtivan uticaj na ljude. Danas svi trče smao za novcem i ne razmišljaju o drugim stvarima.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)