Piše: Marko DMITROVIĆ

„2006. godine sam uzeo kredit od banke. Odlučio sam se na kredit u švicarskim francima jer je tu bila najmanja kamatna stopa, a sve to da bih riješio svoje stambeno pitanje. Rata je bila prihvatljiva, ali se u posljednje vrijeme povećala pa sada otplaćujem više nego duplo u odnosu na početnu. Dodatno sam se zadužio kod prijatelja kako bih otplaćivao rate. Prodao sam i stan. Ostao sam bez igdje ičega...“

Tako otprilike može glasiti priča onih koji su podizali kredite vezane za švicarski franak. U početku je sve izgledalo odlično. Uslovi su bili povoljniji nego kod standardnih kredita, kamatna stopa je bila manja i sve je bilo super. Međutim, onda se desio strahoviti zaokret. Švicarski franak je počeo jačati, a rate klijentima počele su rasti. Nešto što je u jednom momentu bilo pola plaće preko noći je postalo dvije trećine, pa onda i četiri petine plaće.

Takvih kredita je bilo mnogo širom istočne i centralne Evrope, ali i u našim krajevima. Bosna i Hercegovina je još dobro i prošla. Neke procjene pokazuju da je u BiH bilo nešto preko 9.000 takvih kredita, uglavnom kod dvije banke iz iste grupacije. Druge bh. banke se, na svu sreću, nisu upuštale u kreditiranje ovog tipa.

U početku je sve izgledalo odlično. Uslovi su bili povoljniji nego kod standardnih kredita, kamatna stopa je bila manja i sve je bilo super. Međutim, onda se desio strahoviti zaokret...

U drugim državama, međutim, situacija je mnogo teža. Broj ugroženih klijenata je daleko veći. Vode se sudski sporovi, države i nadležna tijela pokušavaju pronaći rješenja u mjeri u kojoj je to moguće i sve se dešava pod budnim okom medija. A o čemu se zapravo radi? Kako je došlo do ovoga? Jasno je da postoji žrtva, ali ko je krivac? Može li se sve nekako izbjeći ili makar ublažiti?

Kako je počelo?

Kod nas je nekako tradicija da se ne vjeruje domaćoj valuti. Nekad se više vjerovalo njemačkim markama, danas eurima, dolarima ili švicarskim francima. Još šezdesetih godina prošlog vijeka je u bivšoj državi, moguće i iz ovih razloga, uvedena mogućnost valutne klauzule, što je sasvim „normalno“ i u drugim državama svijeta. No to je neka druga tema.

U ovom slučaju nepovjerenje prema domaćoj valuti nije bilo presudno za nečiju odluku podizanja kredita vezanog za CHF. Razlozi su puno jednostavniji – jeftiniji kredit od klasičnog.

Motiv je, dakle, veoma jednostavan i potpuno logičan, potrošački. S druge strane, banka nastoji raditi ono što radi prodavac, a to je privući klijente nečim što izgleda atraktivno. Niža kamatna stopa je definitivno nešto što kredit čini takvim. U datom trenutku to su bili krediti u švicarskim francima koji su klijentima donosili manju kamatnu stopu, s tim da je postojala klauzula koja je to mogla promijeniti ako...

Eh, to „ako“. Klijent kao klijent, nije upućen u nekakve finansijske komplikacije. Njemu je važno da je rata manja nego inače, „Švica“ je jaka zemlja pa se i to čini kao OK, a banka se, nasuprot tome, možda nije pretrgla da potencijalne komplikacije objasni i upozori klijenta na moguće posljedice. Sve valjda piše negdje u ugovoru koji klijent preleti pogledom. I tako, u početku je sve onako kako je prvobitno izgledalo. Ukoliko se ne dese nekakve turbulencije, sve će biti mirno i saradnja dvije strane će imati happy end.

Naivno je očekivati da u periodu od, primjera radi, dvadeset godina ne dođe do promjena u okolnostima. Pogotovo je to naivno kada kredit sadrži valutnu klauzulu i veže se za neku drugu valutu od one koja je uobičajena

Nažalost, naivno je očekivati da u periodu od, primjera radi, dvadeset godina ne dođe do promjena u okolnostima. Pogotovo je to naivno kada kredit sadrži valutnu klauzulu i veže se za neku drugu valutu od one koja je uobičajena. Tada nastaju problemi kojim u našoj i zemljama okruženja svjedočimo prethodnih nekoliko godina.

Valutna klauzula

U situacijama kada banka odobrava kredit vezan za neku stranu valutu, to znači da je i izvor tog novca za banku bio u istoj valuti. Izvor mogu biti depoziti koje u toj valuti polažu klijenti, a može biti i zaduživanje u istoj valuti kod drugih kreditora. Ovaj drugi način samoj banci donosi položaj zajmoprimca i sve prateće rizike. Ukoliko dođe do povećanja ili smanjenja kursa posmatrane valute, rata za otplatu će se i banci povećati ili smanjiti. Banka tu okolnost, naravno, uzima u obzir te kroz valutnu klauzulu u ugovoru prevaljuje rizik promjene kursa na svog klijenta, čime se smanjuje cijena usluge (budući da su takve promjene inače sadržane u kamati za uobičajene kredite).

Drugim riječima, ovaj kredit je jeftiniji za klijenta jer je on taj koji snosi potencijalni rizik promjene kursa. Na kraju imamo kredit koji glasi na stranu valutu, s tim da se otplata vrši u domaćoj. Sasvim je realna mogućnost da svaka rata bude drugačija, jer se ona računa na datum plaćanja shodno važećem kursu u tom trenutku. Niko ne zna koliko će to biti.

Isto je za sve druge valute. Ipak, eurski poslovi nisu problematični jer je konvertibilna marka fiksno vezana za tu valutu pa bilo kakvo jačanje ili slabljenje eura nama ništa ne znači. No kod švicarskog franka je drugačije. Kurs osnovne valute (KM, kuna, dinar, forinta i sl.) i švicarskog franka diktira visinu iznosa koji se otplaćuje po osnovu ovih famoznih kredita.

Da li se ovo moglo naslutiti? Vjerovatno jeste. Švicarski franak je bio na višegodišnjem minimumu i bilo je izgledno da će prije ili kasnije krenuti ka gore... Da li je ta sumnja bila prenesena klijentima?!

Dok je taj kurs bio stabilan, niko nije dovodio u pitanje opravdanost ovih kredita. Niko se ne bi pretjerano obazirao ni da je kurs franka išao ka dolje. Klijenti su zadovoljni zbog manjih rata, a banke su imale nešto čime privlače klijente. Međutim, onda je franak počeo rasti i nešto što je bilo povoljno naglo je postalo izvor glavobolje. Rate su se povećale za više od 50%, a glavnica je, umjesto da se smanjuje, počela da raste samim tim što postoji.

Da li se ovo moglo naslutiti? Vjerovatno jeste. Švicarski franak je bio na višegodišnjem minimumu i bilo je izgledno da će prije ili kasnije krenuti ka gore. Banke su to vjerovatno mogle pretpostaviti, budući da one prate makroekonomska kretanja, a pogotovo su to trebale pretpostaviti banke članice velikih grupacija.

Sad je pitanje da li je ta sumnja bila prenesena klijentima?! Da li su oni bili upoznati s tim ili su se, uprkos tome, isključivo vodili trenutnom visinom kamatne stope? Kako stvari stoje, krivica pomalo leži na obje strane. Glavno je kako sada, kada se već sve desilo, ublažiti posljedice.

Kako dalje?

Klijenti su očajni, a banke samo rade ono što rade i, što je veoma važno za ovu priču, u skladu s propisima. Spomenuta valutna klauzula je sasvim legalan mehanizam zaštite od rizika promjene kursa i banke istu smiju uključiti u ugovor, dok je stvar volje klijenta želi li pristati na takve uslove ili ne, tj. želi li prihvatiti taj rizik ili ne. Grubo rečeno, to je isto kao kada neko kupi proizvod za koji se ispostavi da nije ono što je kupac želio. Ako je sve pisalo na ambalaži (u našem slučaju, u ugovoru), to je posljedica nemara potrošača. Svima onima koji su pristali na ovakve ugovore, njihova nada da se uslovi kroz vrijeme neće pogoršati nije dovoljna da to tako bude. Desilo se najgore i očajni klijenti sada očekuju da im se ovaj problem nekako riješi. Samo kako?

Država bi, teoretski, mogla pokriti dio tog duga klijentima, ali to trenutno ne žele raditi ni mnogo jače države od naše, a pitanje je i kako bi na to reagirali svi ostali koji otplaćuju standardne kredite i kojima niko ne pomaže

Država se vjerovatno neće miješati. Centralna banka BiH nema tu mogućnost. Entitetske agencije za bankarstvo bi, da su u tome vidjele nešto sporno, davno onemogućile obavljanje ovakvih poslova. Taj pristup nemiješanja su zauzele i mnoge druge države, vodeći se logikom da se radi o slobodnom tržištu. Iz njihove perspektive, ova situacija je posljedica ugovora koji je izraz volje dvije strane pri čemu ništa nije u suprotnosti s propisima. Primjera radi, Slovenija i Austrija se nisu željele miješati u ovo pitanje. Hrvatska također. Mađarska je suprotan primjer, gdje je svim bankama, suprotno bilo kakvim finansijskim pravilima, bukvalno naređeno da ovakve kredite pretvore u forinte. Ipak, to je neki sasvim drugi ekstrem koji je naišao na osudu svih osim pogođenih klijenata.

U našim okolnostima, jedino realno je da se ovo pitanje riješi u komunikaciji između dvije strane. Banke moraju vratiti novac svojim izvorima i nije razumno da naplaćuju manje od toga kada su u ugovore s klijentima već unijele zaštitnu klauzulu. Prema ugovoru, teret povećanja kursa pada na klijenta. Država bi, teoretski, mogla pokriti dio tog duga klijentima, ali to trenutno ne žele raditi ni mnogo jače države od naše, a pitanje je i kako bi na to reagirali svi ostali koji otplaćuju standardne kredite i kojima niko ne pomaže.

Jedino što se možda može učiniti je da banke, pod pritiskom javnosti, pristanu na konverziju ovih kredita u klasične te da na njihov teret padne buduća promjena kursa. Međutim, prihvatanje umanjenja dosadašnjih rata je malo vjerovatno, a sigurno ne ispod nekog minimuma koji je bankama potreban da „pokriju“ sebe.

Pravosudni vakuum

S pravne strane, mogao bi se primijeniti princip po kojem se, kada se u pitanje dovede svrha samog ugovora, treba pristupiti njegovoj „pravičnoj izmjeni“. To ne bi značilo prilagođavanje uslova u smislu vraćanja na početne uslove, već reduciranje povećanja koje se u međuvremenu desilo na neki nivo koji ne bi ugrozio položaj banke (na neki način je to podjela tereta između banke i klijenta). Stoga pravnici predlažu da se ovakvi ugovori svakako povremeno preispitaju te da se klijentima periodično nudi mogućnost konverzije čiji bi uslovi bili unaprijed poznati.

Jasno je da su klijenti u velikim problemima. S ljudske strane, teško je s njima ne suosjećati, ali isto tako stoji i da je sve to što se desilo ponajviše njihova greška (koju sada doslovno plaćaju)

Zanimljivo je šta o svemu kažu sudovi. Presude u pojedinim državama se uglavnom svode na to da valutna klauzula nije sporna. Na kraju krajeva, treba imati u vidu da je ona istovremeno i instrument zaštite svih onih klijenata banke koji imaju deviznu štednju u bankama. Dakle, nije to klauzula koja ide isključivo u korist bankama već štiti i mnoge njene klijente.

Osim toga, ponovo se vraćamo na to da je ta klauzula sasvim legalna. Praktično, promjena u visini rate koja je rezultat promjene kursa švicarskog franka i ničeg drugog neće biti sporna ni na sudu. Povećanje glavnice je nešto što je posljedica neopreznosti klijenata koji su pristali na takav kredit.

Jedino što se može dovesti u pitanje je eventualno jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane banke, kao i (također eventualno) nedovoljno upoznavanje klijenata s mogućim posljedicama (jer bi to bilo u suprotnosti s propisima o zaštiti potrošača). Ovo drugo je zapravo jedina ozbiljnija karta na koju klijenti mogu ići, s tim da se tu dosta toga može reći nakon uvida u ugovore o kreditu.

Šta reći na kraju? Jasno je da su klijenti u velikim problemima. S ljudske strane, teško je s njima ne suosjećati, ali isto tako stoji i da je sve to što se desilo ponajviše njihova greška (koju sada doslovno plaćaju).

Ni banke nisu „cvjećke“, tako da nije isključeno da bi se nekim detaljnim uvidom u dokumentaciju pronašle manje nepravilnosti. Npr. možda izvor sredstava za kredit nije ni bilo zaduživanje, a banke možda u obzir nisu uzimale to da se LIBOR smanjivao pa su ovako ostvarivale ekstra profit. Međutim, ne treba nagađati. Očito je da je osnovna greška na strani klijenata koji se sada nadaju da će im neko pomoći u nastojanju da svoju neopreznost plate što je manje moguće.

Na kraju će to ublažiti dogovor dvije strane ili će se pred sudovima nastaviti s dokazivanjem šta je u kojoj mjeri i čija greška.

(Prizma/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)